Koračao je putevima koji su nekad morali biti ovdje. Otprilike. Orjentira više nije bilo. Ni nove autobusne stanice blijedog crvenog krova i izlizane klupe donešene sa nekog drugog stajališta. Bio je i jedan jablan na autobusnoj stanici, vidio se s prozora kuglane. I nekoliko njih na kraju ulice. Zbunilo ga je gdje su jablanovi nestali, jer do kuda je pogled sezao, nije bilo nijednog. Ili to nije bilo mjesto za koje je mislio da je? Kad mu je prije desetak godina netko napisao da su srušili kuglanu nakon požara i sagradili ovdje kuće u nizu, mislio je na polje s desne strane koje će ostati prazno. Ali ni polja više nije bilo i on je prvi puta danas pomislio da je zalutao. Može li se zalutati na prostoru gdje bi srce i savjest trebali poznavati tragove? Upitao je neku ženu koja je tuda prolazila da li zna gdje je prije bila kuglana. Ne, ona nije čula za kuglanu. Zaobišla ga je u širokom luku vukući žgoljavog psića na uzici, jer se počelo mračiti i kiša tek što nije počela. Nekad su psi ovdje trčali bez uzica – nisu se imali gdje izgubiti, niti koga ugristi i svima se znalo ime. Sada nije znao u koje dvorište ući i na koja vrata pozvoniti. Ono što je ostavio, nije više bilo ovdje, a ako je i bilo, on to nije znao naći. Povratak se činio besmislenim.
Dok su prve kapi kiše ispirale prašinu razmišljao je da li je bilo potrebno doći ovdje da bi se samo potvrdila sjećanja i njihovi zapisi pisani danima i godinama. Njezin pogled u sjeni lista jablana, osmijeh zaljubljene žene ili riječi rastanka. Lice muškarca kojem je trebala pripasti, njegova ruka na njenom ramenu. Kotrljanje kugle, crveno-bijeli čunjevi iza gumenih zavjesa. Opore riječi prezira iz davnih dana kapale su sad s kišom u prašinu i počele stvarati blatnu lokvicu pod njegovim nogama. Stisnuo je šake do boli i pritisnuo ih uz nogavice hlača. Tada, one maglene noći nisu mirovale, dohvatile su kuglu koja se polako zaustavila u ležištu. Spremna. Tu je film sjećanja zastao zaglavljen u mokrom sutonu koji se spuštao nad puste ulice. Sve što se poslije desilo saznao je iz iskaza svjedoka na suđenju. Ubijeni zaručnik, zapaljena kuglana, bijeg preko polja kojeg više nije bilo ili ga on nije znao naći u šumi novih krovova. Osvrtao se stojeći na kiši i vjetru pod netom upaljenom uličnom lampom svinutom poput upitnika u njegovom srcu. Čije je bilo dijete koje se rodilo poslije, sin ubojice, ili sin ubijenog? Ispod njenih spuštenih kapaka i pognute glave odgovora tada nije bilo. Zašto je sad mislio da će ga naći, ovdje, gdje ni nju ne zna pronaći?
Kiša je sad već lijevala i on je napokon odustao od pitanja. Iza niza titravih lampi u daljini upalilo se zeleno svijetlo semafora kao poziv. Zakoračio je preko ceste u jarku svjetlost i vatra je žignula u njegovoj glavi, crvena, krvava kao one davne noći negdje na ovim prostorima i polako se gasila i ispirala u lokvama kiše. Pod svjetlima automobilskih farova jedno se mlado lice naginjalo nad njegovo i oči su se susrele s njegovim očima koje su se gasile. Zaprepašteni i uplašeni glas objašnjavao je da ga nije vidio, a drhtava ruka pod kišom na mobitelu je utipkala broj hitne pomoći. On se samo smiješio na odlasku, jer u njega je gledalo njegovo lice, lice njega samog iz njegove mladosti i znao je da je dobio sve odgovore i da je pronašao ono što je ovdje ostavio.
Post je objavljen 04.10.2005. u 11:09 sati.