Vikend došao. Vikend prošao. Rezultat… hm…
Vidjela sam svoj prekrasni grad… susrela jako drage ljude… vidjela more… popila kava i kava :)… šetala ulicama… uzela si jednu večer za ubijanje tuge u alkoholu… ne znam da li nažalost ili na sreću, ali nisam bila jedini kandidat… bilo ih je još u društvu…
I da… vidjela sam Njega… Nisam izdržala da mu se ne javim. Naravno, mogla sam se zavaravati koliko god sam htjela, ali duboko u sebi znala sam da ću ja nazvati. Bilo je lako ustvari. Mislim da sam testirala samu sebe i ispravnost svoje odluke o tome da nismo zajedno…nema smisla forsirati…
Nazvala sam i veseli glas s druge strane me lijepo pozdravio i upitao: "Gdje sam?"
"U Rijeci", odgovorih.
OK, ovaj početak me je malo odobrovoljio jer nisam morala reći onu rečenicu koja zvuči toliko ofucano i jadno:" Znaš, zovem te samo da ti kažem da sam u Rijeci, pa….." Sva sreća da sam izbjegla tu rečenicu. To mi je bila dodatna snaga.
"Ajde, sutra ćemo otići na kavu. Imam poklon iz Pariza za tebe pa bih ti to htio dati", reče on dalje.
U mojoj glavi urnebes. Prvo, super da je on mene pozvao na kavu pa to nisam morala ja izgovoriti jer ne znam kako bih podnijela da je odbio. Vjerojatno bih pukla na pola od onog nekog osjećaja. Zašto mislim da bi me odbio? Ne mislim, ali imam životni moto – ne postavljaj pitanja na koja ne možeš podnijeti odgovor. Stoga, uvijek se pripremim na moguće odgovore i spremno ih prihvaćam. Međutim, ne znam da li bih prihvatila da je rekao da neće, ne može, ne želi….
Drugo, speaking about gifts :), odmah se sjetim svog posta o poklonima… i nasmijem se u sebi… a što drugo?
Kada bih mogla opisati nervozu koju sam osjećala prije nego smo se trebali naći. Ne znam s čime to usporediti. Nema takve nervoze koju sam ikada u životu osjetila koju bih mogla usporediti s onom koja je bila u meni u subotu. Mislila sam da ću eksplodirati. Nakon skoro šest uspješnih godina nepušačkog života, kupila sam kutiju cigareta i popušila ih nekoliko. Nekoliko prije, a ostalo poslije kave s njime. I tijekom večernje ubijanja tuge u alkoholu. Uglavnom, otišla je kutija u jedan dan. Kao u dobra stara vremena…. :(. Uvijek sam govorila: "Jednom pušač,uvijek pušač (mislim…. cigareta)".
A kava? Došla i prošla. Sva nervoza koja se skupila nestala je odjednom kada sam ga ugledala. Mislila sam da će se pojaviti osjećaj nečega drugoga, ali bila sam prazna. Ne znam da li je to bio onaj trenutak u kojem shvatiš da nekoga više nemaš i odjednom se osjećaji zalede. Da se nisu zaledili vjerojatno bih povukla svoju odluku i svoje riječi. Ali nisam. Bila sam jaka i ponosna na sebe. Barem pred njim. Smijeh. Priča. Pozdravljanje ostalih poznatih ljudi s većim oduševljenjem što ih vidim, nego što sam to zaista osjećala. Samo da mu dokažem da super funkcioniram bez njega i da je sve to samo još jedna kava u tom danu…. Morala sam se tako uvjeravati. Morala sam samu sebe tješiti… "Budi jaka samo pred njim, poslije pukni…", tješila sam se. I uspjela.
Dobila sam poklon. Parfem. Promesse – znakovito ime… obzirom da on ne drži obećanja… obzirom da ih je nekoliko prekršio dok smo bili zajedno… To je bila prva pomisao koja mi je pala na pamet kad sam ugledala kutijicu. Na sva obećanja koja nije održao… znate… ja vjerujem u znakove… kao da mi netko nešto želi poručiti… ili možda ludim? Ma ne… nisam poludjela… vjerujem da su neki znakovi svuda oko nas samo ih treba znati pročitati.
Nakon prve misli krenula sam u krivom smjeru razmišljanja. Pomislila sam da mi možda želi reći da će sada prvi put u životu održati obećanje u kojem je rekao da ćemo mi biti zajedno, ali da mora proći neko vrijeme dok se ne srede neke stvari… u tom trenutku u stvarnost me vratila pjesma na radiju ".. don't dream, it's over…." Nasmijala sam se sama sebi… opet znak… gotovo je… nema obećanja…. nema njega… nema nas…. gotovo je…
I dok pišem ovo, dok razgovaram sa sobom, još jedan znak…. Opet pjesma… "I'm still standing". Da, zbilja… Stojim ponosna na sebe da se nisam slomila… da nisam pokazala slabost pred njim… da sam preživjela ta dva dana… da sam shvatila da je gotovo jer… iako sam htjela završiti… opet sam u sebi mislila da će on možda htjeti razuvjeriti me… ali nije…
Samu sebe tješim i dalje da sam jaka… da je ovo najbolja odluka za mene… da on nije muškarac za mene…. Dok se tako tješim, biti će dobro… nadam se samo da ću uspjeti… a znakove ću čitati i dalje… i da... opet sam nepušač :)
I wish you here tonight with me to see the northern lights
I wish you were here tonight with me
I wish I could have you by my side tonight when the sky is burning
I wish I could have you by my side
Cause I've been down and I've been crawling
Won't back down no more
Can't you stop the lies, falling from the skies
Down on me, I'm still standing
Can't you roll the dice, I might be surprised
Conscience clear, I'm still standing here
burns like a thousand stars, though you are light years away
burns like a thousand stars or more
you're up there, you're always with me
smiling down on me
can't you stop the lies, falling from the skies
down on me, I'm still standing
can't you roll the dice, I might be surprised
conscience clear, I'm still standing here
It's something sacred, something so beautiful
something quiet to ease my mind
when the pressure's taking me over and over
cause I've been down and I've been crawling
pushed around and always falling
you're up there, you're always with me
smiling down on me
can't you stop the lies, falling from the skies
down on me, I'm still standing
can't you roll the dice, I might be surprised
conscience clear, I'm still standing here
can't you stop the lies, falling from the skies
down on me, I'm still standing here
can't you roll the dice, I might be surprised
conscience clear, I'm still standing here
(The Rasmus – I'm still standing)
Post je objavljen 03.10.2005. u 11:48 sati.