Pregled posta

O "oštećenoj robi"

Što te ne ubije, učini te jačim? Mo'š mislit! U biti, u mnogome je to istina. Nedaće u životu jačaju čovjeka. Ista je stvar kao i s hranom. Čitao sam negdje da su makrobiotičari najpodložniji tome da otruju želudac. Bilo mi je to jako čudno. Ne znam previše o makrobiotici, ali navodno oni jako zdravo jedu. Zašto bi onda oni bili najizloženiji trovanju? Objašnjenje: upravo zato što najzdravije jedu. Zvuči paradoksalno, ali ima smisla. Makrobiotičari, ili općenito ljudi koji jako paze na kvalitetu i pripremu namirnica, srednjoročno i dugoročno izgube otpornost organizma na bakterije i nečistoće u hrani na koje je većina ostalih ljudi imuna. Ne znam da li je ta teorija istinita, ali ima smisla. U biti, isti je slučaj s trovanjem vodom turista u primjerice Turskoj. Paklena temperatura, suh zrak, dehidracija prijeti. Na sred ulice česma. Lokalno stanovništvo masovno pije iz nje. Turist si pomisli: «Vidi voda, izvrsno, mislio sam da ću dehidrirati», i popije par gutljaja. Slijedeća scena: turist leži na zaraznom odjelu bolnice. Da li oko njega leže lokalci koji su prije njega pili vodu? Leže vraga. Oni su otporni na te bakterije. Sličnih primjera ima bezbroj. Svi znamo da se cjepivo protiv gripe ili zmijskog otrova proizvodi iz uzorka tog istog virusa/otrova. Znači, mogu zaključiti da poslovica drži vodu: što te ne ubije, učini te jačim.

No, postoje li side-efekti? Je li sve baš tako jednostavno? Plaćamo li na neki način to iskustvo u preživljavanju? Itekako da ga plaćamo! Iskustvo nas možda jača i čini otpornijima, ali nas s druge strane jača i čini otpornijima. Ne, nije jeka. Smatram da to što nas iskustvo jača i čini otpornijima istovremeno predstavlja prednost i nedostatak. Blagoslov i prokletstvo. Naravno, ne pričam o otpornosti na gripu, bakterije iz hrane i zagađenoj vodi.

Radna hipoteza:
Svi ljudi koji su doživjeli i preživjeli intenzivno emotivno iskustvo romantičnog tipa, i morali nastaviti živjeti dalje bez nastavljanja tog iskustva, sada su oštećena roba.

Alternativna hipoteza:
Čovjek je najizdržljivija životinja. Svašta može otrpiti, prebroditi u sebi i krenuti dalje bez posljedica. Nema trajnog oštećenja robe. Sposobnost zacjeljivanja je potpuna. Samo je vrijeme potrebno.

Korištene metode u istraživanju:
Ovo istraživanje temelji se ponajprije na empirijskim iskustvima autora. Osim samih empirijskih podataka, kao i u funkciji interpretacije istih, autor je koristio metode indukcije i dedukcije, analize i sinteze, komparacije, kompilacije, brainstorminga, delphi metode, te metode skakanja s kamena na kamen.

Pitanja na koja istraživanje daje odgovor:
1. Jesu li emotivni ožiljci koje se zarađuje slomljenim srcem privremenog ili trajnog karaktera?
2. Ukoliko se pretpostavi da je ljubav bila iskrena i stvarna, može li se ikada sa daljine gledati na to kao na nešto što se događalo nekom drugom?
3. Da li nezacijeljene rane predstavljaju nepremostivu prepreku za normalan nastavak emotivno života u građenju neke nove kule od karata.

Vjerujem da je ljubav najveće i najljepše iskustvo koje čovjek može doživjeti. Vjerujem i da se to iskustvo doživljava mnogo rjeđe nego što se misli. Velika zavrzlama nastaje zbog toga što ljudi (a svi smo mi ljudi zar ne?) vrlo često zamjene ljubav za zaljubljenost, privlačnost, razumijevanje, potrebu za imanjem nekoga (iliti borbu protiv usamljenosti)... Nadam se da većina ljudi u životu uspije iskusiti pravu ljubav. Vjerujem da je to moguće i više puta u životu. Ipak, ako bi mi netko tvrdio da je u životu iskreno volio 10 puta, bio bih sklon vjerovati da nije volio niti jednom. Rekao bih da je on jedan od onih koji miješaju ljubav sa drugim, manje snažnim porivima.

Uglavnom: volimo, predamo se tome svim srcem. Bez ograničenja. Bez sumnji. I dogodi se nešto. Izgubimo. Slijedi bolno, teško i dugo razdoblje preživljavanja. Koliko dugo? Koliko je potrebno za preboljeti iskrenu ljubav? Tri mjeseca? Pola godine? Godinu? Deset godina? Doživotno? Odgovor ovisi prvenstveno o tome što se podrazumijeva pod prebolijevanje. Je li to sposobnost da se krene dalje i nastavi normalno živjeti? Ako je tako, onda razdoblje i nije tako strašno dugo. Ovisi o osobi, o okolnostima, o intenzitetu... Ali može se. Vremensko-prostorna odgođenost daju rezultate.

Upotrijebimo svu mentalnu higijenu koju imamo, spakiramo bolne emocije u kofer, odlažemo ih u neki zabačeni kutak našeg mentalnog podruma i nastavljamo dalje. Može se to. Ali, iskrene emocije ne možete baciti u kantu za smeće i očekivati da će ih gradska čistoća odnijeti u nepovrat. One su spakirane negdje u podrumu. Kofer je dobro zatvoren. Držite ga pod kontrolom. Ne želite ga otvarati. Dapače, ne pada vam to na pamet. Kad bi vam ga netko i otvorio, ne biste posrnuli. Ne biste se vratili kad biste i mogli. Znali biste da je to iza vas. Da povratka nema. Sve bi vam to bilo savršeno jasno. No da li bi vam bilo svejedno? NE. Nikada vam (nam, mi...) ne može biti svejedno. U trenutcima sjete, u trenutcima boli i duševnog nemira, u trenutcima kad vas neki detalj prisjeti na ovo vrijeme, bol će se vratiti. I biti će jaka isto kao onog trenutka kad vam je bilo najteže. Moći ćete je osjetiti gotovo na fizičkoj razini. Ponavljam, to ne znači da ćete se poželjeti vratiti ili da niste preboljeli i krenuli dalje. To samo znači da vam je bilo stalo. Ponovno bih povukao primitivnu paralelu. Ista je stvar kao i s lomljenjem kostiju. Ozlijedite se i polomite nešto. S vremenom zaraste. Ne boli vas više. Zaboravite na bol. No, do kraj života se može dešavati da vam neki čudan pokret ili neko loše vrijeme vrati bol u slomljenu kost. I sjetite se svega u istom času. Bol je trenutna. Prođe isto brzo kao što se pojavi. Ne ostavlja tragove. Ne prouzrokuje agoniju koju je prouzročila kad se je desila. Ali se pojavljuje. Ista je stvar i s preboljenom ljubavlju.

Zbog toga kažem da su svi ljudi koji su preboljeli stvarnu, iskrenu i intenzivnu ljubav "oštećena roba". Ožiljci ostaju. Zametnuti su u prašnjavom koferu u zaboravljenom dijelu podruma, ali nisu odbačeni.

Druga stvar: svaka ozlijeda, svako trovanje hranom, svaki ljubavni posrtaj čini nas opreznijima. Slijedeći put ćemo više paziti kad budemo preskakali zidić. Ili kad budemo pili vodu u stranoj zemlji. Ili kad se budemo prepuštali novoj ljubavi. Oprez u ljubavi? Oprez je ubojica. Sprječava potpuno prepuštanje. Sprječava potpunost. No, to ne znači da ga ne treba biti. Dapače, oprez vas sprječava da počinite iste greške. Oprez vam pomaže da ne poginete pokušavajući. Ali, ako preuzme primat ubija čaroliju. I zato kažem da su svi ljudi koji su preboljeli stvarnu, iskrenu i intenzivnu ljubav "oštećena roba". Zbog opreza.

Dodatak prvi
Jedan čovjek iz mog kraja je našao ljubav svog života. Naprosto ju je obožavao. I ona je obožavala njega. Nažalost, ona je bila smrtno bolesna. Oboje su to znali. Oženio ju je kad joj je već ostalo malo vremena. (Navodno ju je morao nositi pred oltar.) No, nije htio odustati od ljubavi. U dobru i u zlu. Nedugo nakon toga, Bogu ju je uzeo k sebi. Čovjek je preživio. S vremenom je nastavio živjeti. Ponovno je našao ljubav. Oženio se. Dobio djecu. Iskreno voli svoju ženu i svoju obitelj. U to ne treba sumnjati. No, ponekad, zaista samo ponekad, možda samo jednom u nekoliko godina, doživi trenutak slabosti. U tim ga se trenutcima slabosti može naći kako u noći mrtav pijan plače na grobu svoje preminule žene.

Dodatak drugi
Meni jako bliska osoba (muškog spola) je iskreno voljela. I izgubila. Prebolijevanje joj je bilo dugo i teško. Ali uspjela je. Danas se ne bi vratila na ono što je bilo. Vjerujte mi, pouzdano je da se ne bi vratila. Život joj ide dalje. No da li joj je svejedno? Da li osjeti bol kada vidi svoju teško preboljenu ljubav da se s nekim drugim šeće ruku pod ruku? I te kako da osjet bol. Ne zato što bi on htio biti na tom mjestu. Nego zato što je "oštećena roba".


Rock Roll - "oštećena roba"



Post je objavljen 28.09.2005. u 14:01 sati.