Čudan je ovo život! Nikada nismo sigurni jesmo li budni ili sanjamo; hoćemo li se probuditi ili ćemo vječno sanjati. Najteži a ujedno i najpoučnjiji su mi snovi kada sanjam da se više puta budim i kada više nisam siguran jesam li budan ili ću se još jednom probuditi. Ti snovi mi poslije nedaju mira, probudim se (ako sam se stvarno probudio) i potpuno sam uplašen i uzbuđen, tijelo mi drhti a u srcu osjećam čudne žmarce. Drugi snovi su oni kada sanjam da mi se dogodilo nešto strašno, i u tom snu, patim, plačem, bojim se itd., a onda se konačno budim i shvaćam da je sada sve u redu i da se od tih strahota nije dogodilo ništa i kako je to samo bio jedan san, grozan san koji je također došao svome kraju, kao i svi oni grozni prije njega.
Danas sam baš razmišljao o njima i shvatio koju mi poruku nose. Prva vrsta snova mi govori da je ovaj život isto tako san i da će jednoga dana završiti a ja ću se naći u još jednom snu, u još jednoj stvarnosti u nizu njih bezbroj i beskonačno vječno. Ništa nije bitno, poruka je ta - živi, sanjaj... ti ionako samo sanjaš kroz svoju vječnost. Snovi su stvarni isto toliko koliko i ovo. U tim snovima ljudi postoje, ljudi žive i imaju svoj identitet...
Drugi san me baš sinoć potreso. On je za mene iznimno poučan, no večini ljudi, a i meni prije, je bio samo san OBIČAN SAN KOJI BUDI NAŠE STRAHOVE, i kojega se ne treba bojati jer je prolazan. Ali danas sam shvatio da mi taj san znači, da nosi poruku. Znam, barem za sebe, da strahovi postoje isključivo zbog nepoznatog, vezanosti i ponajviše zbog straha od smrti. Shvaćam da su strahovi tu da ih se pobjede I ZATO SU HEROJI IPAK HEROJI, jer su pobjedili strah. Druga vrsta sna mi je pomogla da shvatim kako se zapravo ne trebam bojati, kako nije bitno što se događa, jer ja ne nestajem, jer je moguće da se sve ispravi, jer je moguće živjeti i poslije smrti, jer možda, sigurno, i sada sanjam i moguće je da se probudim i ugledam neku bolju stvarnost, gdje mi je lijepše... gdje sam ja... u kojem snu... u kojoj stvarnosti... u kojem svemiru...
Poruke od nesvjesnog stalno dolaze i kao da to naše nesvjesno poznaje vječnost. Ako je vječnost čemu strah? Ne mogu a da me ne otme ta misao, da postojim vječno, iako vidim ovo kruto i prolazno. Također kažu da individua ne egzistira vječno, nego se spaja sa bogom, vječnom dušom ili kako god. Ali opet, ja sam mišljenja da je najbitnija naša volja kojom možemo zadržati naš individualitet, neovisno o postojanju boga ili ti vječne duše...volja, vjera u samoga sebe...sumnja
Post je objavljen 13.09.2005. u 15:08 sati.