Dakle, da se osvrnem, proša mi je rođendan. Nije da mrzin taj dan, nego mi je bezveze. Uopće nije neki dan bez kojeg ne bi mogla u životu. Totalno isforsiran dan. Možda i najgluplji dan u godini. Ustvari, drugi najgluplji. Gluplji dan od rođendana je samo doček Nove godine. E njega mrzim! Srića da je samo jednom godišnje.
Moje traume vezane za rođendan traju vjerojatno otkad znan za sebe. Još od malih dječjih zabava baziranih na sendvičima, sokovima i slavljeničkoj torti. I na pozivnicama. Ja san, naime, znala pisat pozivnice, ali tako da na svaku napišen različitu uru okupljanja kako ne bi doživila nervni slom kad svi dođu skupa i navale na mene u isti tren sa poljupcima i darovima. Tad nastupa i najgori momenat rođendana: otvaranje poklona, sve oči uprte u mene i očekivanje moje reakcije. Eto problema! Beštijica će potvrdit da je uz kisele izraze lica, lažna i nevješta uvjeravanja da mi se dar sviđa, izraze nevjerice i očiglednog šoka, znalo bit i suza kao reakcija na pokon. Jednostavno se ne mogu suspregnit i fino nasmiješit. Jebiga. Sa Beštijon san problem riješila, ona mi tako već godinama donira fleksibilnu sumu para, pa si poklon kupujem sama. To se zasad pokazalo kao najbolje rješenje.
Problem oko rođendana je i njegovo slavljenje. Pozivanje prijatelja i poznanika. Sranje. Kako zvat jednog, a drugog ne. Šta ko voli jest i pit. Ma daj, na svoj dan ugađaš drugima. Satareš se i paziš kako se ko snaša. I ka taj dan si baš ti u centru pažnje. Je, sigurno! A meni to uopće ne paše. Vjerojatno zato što ja ne želim taj dan bit u centru pažnje, ali sve ostale dane u godini želim!
Malo je reć da je rođendan dan u kojem se ne snalazim. Znan bit nadrkana, razdražljiva. U svakom slučaju ne gine mi bar par suza. Ne znan zašto, valjda posljedice tih stresova iz ranog djetinjstva.
Uglavnon, priživila san ga i ove godine! S blagon i kratkotrajnon depresijon. Bez većih posljedica. Ja i Momak sami. Daleko od svega. Svidilo mi se. Ubuduće to prakticiran.
Post je objavljen 10.09.2005. u 00:15 sati.