Pregled posta

SUKOB GENERACIJA ILI HOD KROZ VRIJEME

Nema Splićanina koji ne zna gdje je staro igralište Hajduka kraj Plinare.
Kao što su rijetki Zagrepčani koji znaju gdje je negdašnje igralište Građanskoga u Zagrebu, tamo između Kupske sa istočne, Koranske, zapadne i Vukovarske, južne strane.

Zapravo, ovo nije sukob generacija, premda bi mogao biti, jer je riječ o ljudima različitih godina. Prije bi se moglo reći da je to susret dvojice prijatelja na moj, malkice čudan, šetački način.
Naime, pozvao sam petnaestak godina mlađeg prijatelja Tomislava Židaka, športskog novinara Jutarnjega lista, na pićence u gostionucu kraj negdašnjeg čuvenog nogometnog igrališta.
Zašto Židaka? Zato što je odličan novinar. Pamtim ga kao klinca koji mi je došao za urednički stol i drsko ponudio izvrstan tekst. Imao je, oprosti Grofe, barem četrdesetak kilograma manje. Rečenice su mu bile jasne i čiste kao suza. Zaista je znao, i znade, napisati ono što hoće. Pratim ga tridesetak godina i znam što govorim.

Naravno, odavno nema ni gostionice, ni igrališta kamo sam ga poveo. Zapravo, odveo sam ga u uspomene nešto starije generacije od mene. A u uspomenama, osim sjena, ovih nekoliko ulica i starih kuća, nema ništa. Tako smo završili na kavici kod Van Gogha, kafiću preko puta njegove redakcije.
A sve je to moj negdašnji i sadašnji kvart. Tu sam doselio 1951. godine, iz Kukuljevićeve ulice, i na zapuštenom nogometnom igralištu slavnoga Građanskog natjeravao krpenjaču, doslovno, s klincima iz Poljana, Martinovke i Vrbika. Na terenu na kojem jsu nogomet igrali Stjepan Bobek, Hitrec, Kacijan, braća Čajkovski, Franjo Woelfl i mnogi drugi nogometni junaci onoga doba.
Zato sam odveo Grofa, kako zovemo Židaka, najprije na piće.
Kuća stoji, natpis stoji, vrijeme stoji, stali smo i mi.
Nema nikoga tek na prvi pogled.
Jer odjednom smo se našli okruženi sjenama negdašnjih kibica. Koji su prije utakmice svratili na gemištek, pivo ili rum. I koji su se poslije utakmice tu nalazili da, uz ista pića, prokomentiraju svaku akciju, dribling, gol, promašaj itd. Što je svojedobno tako dobro znao opisati Maestro, kako smo zvali starog nogometnog znalca, novinara Zvonimira Magdića.

Nakon što smo se malo družili sa sjenama drukera, odveo sam ga na nogometni teren. Sad je tu velika zgrada Elektroprivrede i još neke manje kućerde. Postavio sam Grofa na mjesto odakle je Woelfl znao opaliti po golu i tu ga slikao. Grof me začuđeno gledao, ali se nije sjetio Woelfla, nego Štefa Bobeka. I učinilo mi se kao da je baš tada, kad se prisjetio Štefa, zarolao loptu na asfaltu, ne videći asfalt, osjećajući da je pravi nogometni teren, od crne šljake, ispod njegovih lakih cipelica. U tom jednom trenutku, učinilo mi se da nije vidio ni zgradu, ni parkiralište.

Potom sam ga odveo do starih kuća, na istočnoj strani terena, u Kupskoj ulicu. Tamo su dvije dvokatnice između kojih se stisla jedna stara prizemnica. Te dvije dvokatnice vide se na svakoj fotografiji snimljene na bilo kojoj utakmici Građanskoga toga doba. A na fotografijama vide se stanari kako sa prozora promatraju neku nogometnu utakmicu Građanskog. Grof znade za tu fotografiju. Još mi se hvali da u svome radnom stolu ima fotografiju Radića, snimljenu na nekoj utakmici. Kažem mu da se na toj slici ne vide ove kuće, jer je Stipica Radić snimljen na zapadnoj drvenoj tribini. Te tribine više nema, a kuće su još uvijek tu, pa i ona ista radionica, odnosno stolarija.

Budući da od moga vremena, kroz koje smo blomobilski prošli, nije ostalo ništa do uspomena, pristao sam da odemo na kavu u kafić Van Gogh, gdje sam popio duplu kavu, a Židak dupli lijek za mamurluk.
Naravno, htio sam naručiti i ono uho, ali bilo bi neprimjereno trenutku.
Potom sam Grofa otpratio do redakcije, sjajne zgrade, posljednjeg krika moderne arhitekture, koja je iznikla na mjestu gdje su nekad stanovali moji prijatelji. Tamo, na sjevernoj strani njegove redakcije bila je neka mehanička radnja. A na mjestu gdje je njegova redakcija, znao sam se, kao klinac igrati u dvorištima, kraj vlakova što prolaze, klopajući poluzrele kruške, zrele jabuke, breskve, šljive.
Ne znam zašto, ali u našem kvartu kruške nikad nisu stigle sazrijeti.
On je nestao u staklu, a ja sam otišao u svoju redakciju. Na cestu.

A od njegove redakcije do Botaničkoga vrta nije dalek put.
Naravno, svratio sam snimiti onaj prekrasni bijeli divovski lopoč, Victoria amazonica. Najveći lopoč na svijetu. Naravno, lopoč je u bazenu. Da bih ga dobro snimio, zamolio sam upraviteljicu Botaničkog vrta da mi dopusti zagaziti u bazen i snimiti cvijet iz neposredne blizine. Gospođa Biserka Juretić, voditeljica Botaničkog vrta i profesorica Prirodoslovnog matematičkog fakulteta, nije mi to dopustila, ali mi je zato dala snimku cvijeta u punom sjaju.
Taj cvijet poklanjamo, Grof i ja, svim ljupkim blogericama. A da Victoria amazonica ne bi bila osamljena, drage dame, evo vam još cvijeća, pa napravite buket kakav biste voljele imati.
Momcima, zna se, pivo. Dakako, na njihov račun!

Post je objavljen 31.08.2005. u 01:01 sati.