Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svjetionici6

Marketing

Povratak u djetinjstvo; Sv. Andrija - 13 godina poslije…

Dio 2.

Taj dan, kao i cilo ovo lito, bio je prepun meteoroloških prevrata; izmjenila su se barem tri vjetra i kiša sa suncem. Na večer se nekako razbistrilo, ali je za sutra najavljivalo kišu – to mi se nije ni najmanje sviđalo. Otišli smo kod Bože, u Mokošicu i tu sam proveo noć, a s prozora sam vidio veličanstven koji prizor; Most "Dubrovnik", kraj njega golemi cruiser, veličine otoka, a u pozadini Sv. Andrija… Izgledalo je pred večer sve smireno i baš kao da se tad treba uputiti dalje, no čekali smo jutro…


Pogled iz Mokošice; pitanje je, hoću li napokon uspjeti u naumu...

Nisam baš mogao dugo spavati; mislio sam samo na to hoće li sve u jutro biti u redu. Negdje oko 6:00 se budim i kroz prozor vidim kišu i jak vjetar; mislim u sebi – gotovo je… Odoh spavat, pa šta bude. Probudio sam se oko 8:30 i gle čuda – Sunce, totalno vedro nebo, a vitra, ma ni malo! Marendali smo, no nekako smo se požurivali jer litnji maestral počinje već iza 11, 12 sati. Oko 10:30 već smo bili Pod Orašcem i sa čamcem smo lagano krenuli prema naprijed. Samo nam je bilo bitno što će biti iza Koločepskih vrata. Činilo se – bonaca! Odavno nisam ovuda prolazio; a Sv. Andrija je bio sve bliži. Zovem svjetioničara, Nediljka Zloića i pitam ga kakva je situacija; odgovara mi da je super, da možemo.


Ovako to izgleda kad je mirno more, a vedro nebo; na otvorenom smo moru i sve se čini u najboljem redu...

Yes! Pomislio sam, sve je ok, no stao nam motor… Nasrid mora! Srećom, bilo je do svjećice i goriva, pa smo brzo zamjenuli rezervar i krenuli dalje, no imali smo i vesla za svaki slučaj…


S desne strane imamo pogled na prekrasnu uvalu Šunj, na otoku Lopudu...


Još malo Lopuda i u daljini Mljet...

Napokon, koju stotinu metara od lanterne, počeo sam fotografirati svaki detalj, onako s mora – s lijeva na desno, dio po dio. Ispred rive, u malom čamcu od 3 metra; istom onom, u kojem sam ja s ćaćom digod išao na ribe, sada Nediljko, sa svojim 16-godišnjim sinom, Ivanom vadi mreže.
- Dobar dan, šjor Nediljko! Ima li šta?
- Pa konačno više da se i vidimo! A slabo, ali bit će nešto već za obid!


Nediljko i sin Ivan

Dok su oni tako vadili mriže, ja i dr. Božo Ćurčija, smo nastojali privezat i usidrit brod, pošto je to vrlo važno, na rivi, koja je izložena otvorenom moru. Na vrh dizalice stoji galeb; kao izvidnica, promatra ko to dolazi.


Geleb na vrhu dizalice

Gledam nabrzinu je li se šta promijenilo. Teško je to ocijenit; evo, vidim, stavili su skaline za izlazit iz mora; kontam kako to nisu stavili dok smo mi bili tamo, ali za gospodu iz Italije sav komfor – neka… Dizalica neuredna – nije odavno piturana; crna boja se miša s temeljnom crvenom, ima dosta grafita, na kojima je Nediljko ostavljao svoje inicijale, no sve ostalo, čini se skoro pa isto – možda malo drugačije, no isto!

Dizalica na rivi

Predao sam im stvari, a ja sam ostao u čamcu zategnut konop na sidru. Nisan se htio na klasičan iskrcat, već iz mora. Ubacio sam se u biserno čisto more i otplivao tih par metara do rive, di sam se iskrcao konačno – nakon 13 godina! Ovaj trenutak se jednostavno riječima ne može opisati; možda kao kad vidite nekog dragog, koga niste vidjeli toliko dugo…


Kristalno čisto more i riva; da li se što promijenilo?


Post je objavljen 22.08.2005. u 18:38 sati.