Čovjek o svemu što radi ili što planira promisli dvaput i više puta, vodeći se onom iz vrtića "Ispeci, pa reci!".
Ja sam u tome kralj, ja mogu produmat stoput o nečemu, i opet neću znati što sam zaključio. Pitanje je tu prije svega u samopouzdanju, da se u jednom trenutku odluči:"Tako je, to je to..."
Mislim da malo tko stvarno ima tu moć odlučnosti, da jednostavno prekine taj gordijski čvor premišljanja i odlučivanja...
Zadnjih par mjeseci svjedočio sam životnim odlukama u razmišljanju, kao da sam prešao na mirniji kolosjek iz kojeg mnoge "mutne" stvari izgledaju puno bistrije. Iako još ne osjećam (dobre) posljedice tih odluka, nekako osjećam da bi se nešto moglo pokrenut na bolje...to bi ,za promjenu, bilo jako lijepo...
Drugo je pitanje kako sam uspio iza sebe ostavit toliki košmar i okrenut novu stranicu svog životnog puta. Valjda je baš to ono famozno samopouzdanje koje sam izgubio od trenutka kad me majka odbila od sise...
Nisam znao koliko je to lijep osjećaj...
Post je objavljen 18.08.2005. u 07:10 sati.