Postoji jedna bolest koju u medicini nazivamo osteogenesis imperfecta.Poremećaj u stvaranju kostiju. Pet stupnjeva,oni s najgorim ne prežive porod. Jedan od onih s blažim oblikom je osuđen na takav život u kojem će se bojati hoće li ga najbolji prijatelj malo jače lupiti po leđima i time mu slomiti kičmu.Isto tako će se bojati trčati, skakati, rolati ili voziti na biciklu jer bi i najmanji udarac mogao rezultirati višestrukim prijelomima.
Često sam se pitao kakvo je njegovo viđenje svijeta?
Što to njega čini sretnim?
Daltonist?
Sljepac?
Čovjek s izvjesnom xerodermom pigmentosum?Kojem svaka, pa i najmanja izloženost jačem suncu uzrokuje čireve i opekline po koži.
Epileptičar?
Leukemičar?
Šećeraš?
Sve su to stvari na koje mi, tjelesno neuskraćeni, ne obraćamo previše pažnje. Živimo u svojim malim svjetovima i ne marimo pretjerano kako je vani.
Zaokupljeni vlastitim težnjama i življenju vlastite boli, često se pretvaramo(mada nesvjesno) u ono što Fromm naziva "Krajnji egoist". Neobično je to, kako kad čovjek ima sve, izmišlja ono što mu nedostaje i pada još dublje u svojih ruku rupu.
Znam, nekad boli.
Znam da nekad plačem.
Znam, nekad mi se svijet ruši.
Ali onda se sjetim onih;ovih;koji uporno grade svoj svijet, a našli su ga urušenog u početku.
I sramim se.
Za sreću je uistinu potrebno tako malo....Ako je čovjek zna tražiti na pravim mjestima. Jednom od ovih ljudi je prijeko potrebno sunce, jednom vjetar, jednom šum, a jednom tek boja. Njima je to potrebno, a beskompromisno im je uskraćeno.
I što rade?
Uživaju ono što imaju.
Bore se.
Nadoknađuju.
Nadahnjuju.
Ja ih ne žalim. Ja im se istinski divim.
I što dalje, to više od njih učim.
*
*
*
Idem napolje.
Stajat ću na kiši.
Disat ću vjetar.
Bojat ću okom nebo.
Idem van;biti sretan.
Post je objavljen 16.08.2005. u 11:52 sati.