Da, postojao je jedan mostić ovdje. Posljednji puta kad sam stajala na njemu i promatrala rijeku kako teče, bio je već zapušten i star. I rijeka ispod njega bila je prljava i mutna kao i sada, ali je sunce na njenoj površini stvaralo svoj odraz i igru zlatnih perlica. Nakon nekog vremena stapale su se u jedno i cijela je površina rijeke postajala meki zlatni tepih koji je lelujao na vodi u beskraju.
Obala rijeke je žuta i blatna i šiblje je na njoj polegnuto od rječnog protoka , na prvi pogled uopće nema neku ljepotu. Ali vidici su tu prostrani i široki, a vjetar ponekad nestane kao da se stopi s tim prostranstvom. Tada nastaje tišina u kojoj je s mostića bilo moguće vidjeti i osjetiti čistu, jasnu i glatku sreću trenutka, kao perlicu utkanu u zlatni tepih na vodi.
Eto, tog mostića više nema, srušio se od starosti, nestao je kao da ga nikad nije bilo. Stajala sam na obali rijeke i razmišljala kako je sve prolazno i kako je lako predati zaboravu nešto što nam više ne treba. Izgradili su se neki novi mostovi na nekim drugim mjestima, na mjestima na kojima ne nastaje tišina čak i kad vjetar prestaje.
Gledala sam rijeku bez mostića, jedna je ptica nisko letila nad njenom površinom. Nasmijala sam se što sam na trenutak zaboravila ono što znam – da nisu potrebni mostovi da bi se došlo iznad rijeke.
**
Kratke priče
Post je objavljen 15.08.2005. u 12:11 sati.