Budući da smo se svi ovih dana, htjeli nehtjeli, podsjetili ružnih iskustava rata i njegova kraja(neću reći i lijepih trenutaka jer toga u ratu nema, isto kao što neću reći pobjede jer mislim da je i to u pogledu rata diskutabilan termin), odlučio sam se za jednu odličnu proznu pjesmicu izvjesnog novosadskog kantautora. Iako je naslov takav kakav je,njime se ne izražava averzija samo prema navedenoj armiji već i prema konceptu rata općenito i bilo kojoj vojsci te konačno onoj
uzaludnoj i besmislenoj stvari koja se zove služenje vojnog roka.Pa evo....
Odjebi JNA
Dao sam ti jednu dobru godinu života, najbolju možda.
Veliki vračevi medicine rascjepe grudi kao naranču i spuste novo srce u njih, pažljivo, rastvorenih šaka kao da vraćaju vrapčića u gnjezdo, razdvoje skalpelom;svjetlo od
tame u mutnom jezgru zjenice;bajaju,pokrenu nepokretno,čudotvore
nad ljudima;pa opet....Ni oni nemogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu godinu.
Nikad više.
Ali, proklet da sam, ja sam barem imao dvadesetu i dvadesetprvu, i još neke dvadesete i tridesete, za razliku od dječaka na čije crno uokvirene fotografije svakog dana nailazim na posljednjim stranicama štampe. Oni ostadoše u devetnaestoj, zaljubljeni, zaigrani, zbunjeni, ne dospjevši da svoje olovne vojnike odvoje od olovnih zrna, podmetnutih im u džepove tako bezbožnički.
Ne brate Kaine, ne zovi me u polje;ne mami me da zalud prošetamo minskim poljem moj grešni sivomaslinasti brate;poturi nekog drugug dobrovoljca na branike svoje neprilagođenosti i nesposobnosti, okači neku drugu metu na svoje kartonske bedeme.
Nema mojih u ovom ratu naših. Znam ne može to tek tako...čičak izdaje, kači se ove jeseni na sve strane, i meni će ga već neki mangup priljepiti na leđa, onako u prolazu, sve tapšući me po ramenu prijateljski.
Razmišljao sam o tome koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje: žalim, ali prestar sam da bih izdao sebe još jednom.
Odjebi JNA. Dosta je bilo!
Post je objavljen 13.08.2005. u 13:28 sati.