Eto, sad je kraj stvarno stigao, kraj jedne nezaboravne pustolovine.. Osjećam se, kako? Pa trenutno nekako tužna, teško mi se vratit u ovu neku drugu paralelnu stvarnost, onu stvarnost koja djeluje stvarnije, na onaj obicniji nacin.. Tako nesto, ne znam to ni sama definirat.. Mogla bih sada pisat o svemu šta se još desilo zadnjih dana u Oaklandu i okolici, o selidbi, o povratku, al nekako ne mogu sad.. Umjesto toga napisat ću 2 lijepe pjesme velikog poete imena S Robić (a nije riječ o meni), poznatijeg pod imanom Koko(š).. Jedna ratna i druga neratna.. Meni obje jako lijepe, nadam se da nije riječ o povredi autorskog prava il tako neš:)
U tom snu
(Romantizam u mojoj književnosti)
S Robić, ožujak 1991
Sjedili smo u tom snu
u gradu borova
ua srušenom deblu
i gledali smo
nebo, oči i drveće.
Voljeli smo u tom snu
grad borova
srušeno deblo
oči i drveće
Bili smo u tom snu
tako blizu
a da nismo znali
da je između nas
samo miris borova.
Udisali smo, u tom snu
u gradu borova
zajedničke želje
koje je progutalo nebo,
i sakrilo ih iza oblaka.
Sanjali smo taj san?
Možda ne, možda da
Uostalom to ionako
Samo miris borova zna
Pjeva ti vjetar
S Robić, listopad 1991
Čuj me šumo hrastova
Uvela od bolova!
Nosim ti vijenac osušen
Fijukom mojim ispleten.
Čuj me šumo stoljetna
Neka budem posveta
Uvelom svakom drvetu
Umrlom svakom čovjeku.
Dok se tvoj hrast
U bezdan u ponor ruši,
Moj ga uzima vjetar
I nosi u svojoj duši.
Čuješ li šumo
Šum što šumi o tebi?
O tebi šumo hrastova,
Ranjena između šišaka i žirova!
Hoću li biti posveta,
Ili možda osveta
Da im svojim šumom i fijukom
Obavijam dušu krikom i jaukom!
Vječitim jaukom, šumo hrastova!
Čuj me šumo hrastova
Uvela od bolova.
Šumo hrastova, šumo Hrvatska.
Post je objavljen 12.08.2005. u 17:19 sati.