Da li latice žute ruže
Drhte i otpadaju
Kad čuju hučanje brzaka?
( Matsuo Basho )
Događalo joj se da zadrhti na neke stihove, Jesenjina, na primjer. Ili na ime Sergej... Događalo joj se to isto i pri pogledu na sjaj kakav imaju samo dječije oči, slutila je, samo zbog One koja ih gleda kao u zrcalnom odrazu vode, blistavo titranje zvijezda, sjajem dva milijuna godina unatrag. Događalo joj se sve češće, pa je i ne znajući zašto, plakala i za vrijeme i nakon kazališnih predstava, na tuđim vjenčanjima i nad tuđim grobovima, obljetnicama nekih davno istrošenih ljubavi ili onih zauvijek, vječnih, uvijek novih ljubavnika.
Ponekad je bila raskošna i bijela, na velikim premijerama. Ponekad rumena, kao malina, s lakim plamsajima što su gorjeli na rubovima njenih latica, rascvalih pod nečijim nježnim pogledima, nečijim toplim dahom, ustreptalim strujanjem. Ponekad je buktala sama od svojih sokova, izdišući jarkim mirisima, kao ljetni dani što izdišu jarkim bojama sutona.
Pokatkad je postajala toliko ljudska da je morala u sebi stalno ponavljati: "ja sam samo cvijet, samo cvijet..."
Posve iznemogla zagonetnim ljudskim srcem, sve češće je sanjala svoj vrt. Svoj odstrujali mikrokozmos mirisa i boja, koji negdje u nekom nepojmljivom prostoru zaprema unutrašnjost jednog beskonačnog trajanja u kojem će jednom rasti, nedohvatna i slobodna, kao zrak ili neko daleko ljeskanje vode. Svijetli nabor mora.
"Nikad više otrgnuta kao da sam običan predmet", mislila je. "Nikad više ostavljena zbog mirisa što hlapi u prezasićenom čulu onoga koji ga udiše. Nikad, nikad više...."
Ali ružino srce već sasvim ljudsko, opet je preplavio isti drhtaj, kao talas što se unutar sebe uzdiže i stropoštava, potaknut samo jednim dodirom... samo jednim, kao vrškom prsta, nježnim dodirom povrh latica...
( ali, nije Sergej, ne... )
v.
Post je objavljen 11.08.2005. u 22:10 sati.