Netko novi gledao me je očima punim nade. Mislio je da sam ja ona koja ću mu ovaj put donijeti spas. Nikada nije znao za bolje, znao je samo za površno. Jedina molitva koju sam imala u sebi tražila je da ne otkrije da sam i ja ista. Što bih mu ja mogla pružiti? Onih nekoliko prisilnih poljubaca koje sam žestoko izbjegavala možda su mu pružala utjehu. Nisam se mogla nagovoriti i pokloniti mu ih još više jer mi se činilo da su preskupocjeni. Znala sam koliko je to licemjerno od mene s obzirom da sam ih drugima poklanjala za znatno manje truda. Nisam mu mogla pomoći. Nisam znala reći riječi utjehe, možda neke riječi koje bi ga natjerale da razmisli je li vrijedno njegovih pokušaja. Željela sam da mi postane prijatelj, a ipak željela sam da me obožava i da mu slomim srce. Jedino na što sam se odlučila bila je igra rukama, tijelom i dahom. Počinjala je nježno, da bi se iz nevine djetinjaste igrice pretvorila u uzbudljivo prebiranje ispod sigurnosti njegove majice, prelaženje vršcima prstiju preko vrele kože njegovog trbuha i leđa i pomalo opasnog dahtanja ispod njegovog uha. A što drugo sam mu mogla poklonitI? Mogla sam mu dati puno više, kao i velikoj većini prije njega. Jedino što me je spriječavalo bila je njegova prevelika nada koja me je stravično podsjećala na moju. Kroz nju sam vidjela koliko mi je sličan i nisam si mogla dopustiti napraviti mu isto što su i meni. Pustit ću ga. Mora dalje. Nekako mi je postao drag i ne mogu dopustiti da se netko igra s njim na takav podao način. Čak ni ja. Ipak mislim da ću ga još neko vrijeme zadržati i možda mu dopustiti da vidi što se to igra s njim. Tada će ga manje boljeti jer će znati da nisam ona kakvom me smatra.
Post je objavljen 09.08.2005. u 12:11 sati.