ajooj! Opet su tri gladne godine prohujale od mog zadnje posta. A živi se..i skroz se nešto zbiva. Dosadna svakodnevica se izmjenjuje sa zanimljivim iskricama o kojima bi vrijedilo napisati koju. A malo (puno) sam lijena.
Kliknem ja na blogove omiljenih mi blogera i preko nekoliko puta dnevno, pročitam što ima. Tu i tamo komentiram, više ne, nego da.
Sezona je godišnjih odmora. Sline mi cure dok gledam slikice sa plaža. Mi ove godine ne silazimo na jug. Ima tomu dosta razloga. Najveći je kronični nedostatak novca, ali nije i jedini. Planiramo si još od prošle godine kupiti novi autić. Izračunali smo da bi nas 10 dana jadrana izašlo oko 7 do 8 tisuća kuma(krsnih), pa ak bi za toliko povećali učešće, i rata za brm-brma bi nam bila manja, manje bi za kamate dali, i tako to.
Ipak, da ne ostanemo baš cijelo vrijeme doma, obećali smo Velikom sinu izlet u zagreb, posjet kinu, kupanje na jarunu, obilazak onog nekog kafića koji će se zvati Bar, u kojem će se snimati najnoviji reality u hrvata, i naravno – hepi mil u mekdonaldsu. Točno mi ga je došlo žao kad je rekao da je do sad u životu dva puta bio u kinu, a ima deset i pol godina.
Na poslu sam sama. Kolega je na godišnjem do prvoga, a onda ja odoh na moja dva tjedna...Posla i ima i nema. Tlaka mi je jedino kad moram na zahod. Moram ponijeti telefone (fiksni i mob), a nemam ih baš kamo stavit dak sam na ćenifi. Katastofa, pa neću ih u gaće strpat. Probala sam ih i ne ponesti. I dakako da uvijek zvrče u nezgodno vrijeme. Danas sam se dosjetila. Imam u skladištu jednu lijepu plastičnu kantu....
Post je objavljen 22.07.2005. u 11:24 sati.