Jedva da sam noćas spavao. Bebeovi prijatelji su stalno ulazili i izlazili, bila je velika vrućina, a uz to pojavili su se i komarci. Oko 7:00 sati ujutro digao sam se iz kreveta obukao i krenuo u šetnju gradom. Doručkovao sam na štandovima s hranom kojih je posvuda po gradu. Još jučer, dok smo ulazili u grad, primjetio sam da je Mopti veoma prašnjav i prljav grad. U zraku je toliko prašine da izgleda poput magle. A tu je i nepodnošljiva vrućina. Budući da je riječ o gradu, puno je toplije nego što je bilo u Dogonu, čak i u hladu. I prometni kaos na svakom koraku. Mnoštvo starih, smrdljivih automobila u raspadnom stanju i isto toliko motocikala. Cijelo vrijeme se mora iz opreza gledati lijevo-desno, naprijed-iza. Danas sam, kao i jučer, najprije prošao pokraj đamije u Moptiju, koju su izgradili imitirajući prekrasne đamije u Djenneu i Timbuktuu, ali baš u Moptiju nisu uspjeli postići veličanstvenost dviju spomenutih. Put me potom odveo pokraj tržnice voćem i povrćem prema tržnici umjetnina i suvenira. Ovdje se može pronaći mnoštvo zgodnih stvari iz čitavog Malija. Šteta što nisam pri novcu. Zanimljiva slika bila je vidjeti krojače kako od raznobojnih, živih afričkih tkanina šiju odjeću po mjeri.
Šetnja obalom Banija (Niger je malo dalje) i lukom uvijek je posebno iskustvo. Promatranje raznih brodica koje će upravo krenuti ili uzvodno prema Bamaku ili nizvodno prema Timbuktuu i Gau. Mopti je važna postaja na putu od Bamaka prema Gau. Prodavači tuareške soli iz okolice Timbuktua, prodavači svega i svačega. Jučer navečer Bebe me odveo na 30-minutnu vožnju kanuom po Baniju oko luke. Veoma mi se svidjela slika obale u suton: ljudi se kupaju u rijeci, drugi love ribu, mnogi se ukrcavaju na brodice koje će ih rijekom odvesti do kuća u obližnjim selima.
Na povratku prema sobi naišao sam na Bebea koji je inzistirao da me časti ručkom. Odveo me do jednog štanda pokraj tržnice umjetnina gdje smo ručali isto što i jučer samo manje pikantno. Jesti među lokalnim stanovništvom puno je uzbudljivije i ukusnije nego u nekom high-class restoranu (kojih ovdje u Moptiju ionako nema). Vratili smo se do sobe gdje sam se nažalost morao pozdraviti s Bebeom jer je morao u Djenne, u potragu za novim poslom. Ne znam da li ću mu se ikako moći odužiti za sve što je napravio za mene u ova dva posljednja dana, ali i za odlično vodstvo po Dogonu. Izmjenili smo adrese. Pokušat ćemo ostati u kontaktu.
Malo poslije 17:00 sati napustio sam Mopti i krenuo autobusom natrag prema Bamaku, glavnom gradu Malija, ekonomskom i kulturnom centru zemlje u kojoj sam proveo prekrasna dva tjedna. Autobusna karta koštala je CFA 7500+CFA 1000 za prtljagu. U Maliju postoji nekoliko dobrih ("dobro" u Europi i Africi ne znači isto) i velikih autobusnih prijevoznika poput Bittartransa, Somatre, Binkea, Bani Transporta itd., ali ja sam imao peh da naiđem na jednog od mnogobrojnih privatnih prijevoznika (ovdje u Maliju izgleda da svatko može bez problema obavljati posao bus, taxi prijevoznika i slično). Moja pogreška što nisam ranije inzistirao da pogledam bus. Prijevoznik je bio bezimen, autobus bez prvih sjedala, a i ostala sjedala nisu bila posve pričvršćena. Bez prozora, osim onog pokraj vozača, te prednjih vratiju koja se nisu dala zatvoriti. U bunker ne ide prtljaga već ovce, a prtljaga ide na krov. Čini se da je to u Maliju neko nepisano pravilo jer sam na istu stvar nailazio nekoliko puta tijekom mog boravka u ovoj zemlji. U autobusu je bilo kao u košnici - sva mjesta zauzeta, negdje i po tri-četiri osobe sjede na dva sjedala.
Autobus nije ni krenuo, a već počinju zaustavljanja: sad je vrijeme za jelo, sad za nuždu, sad za molitvu... I tako malo po malo idemo prema Bamaku kad, dva sata od polaska, autobus stane. Vozi pa opet stane. Ali ovaj put guranje nije pomoglo. Stvorio se problem s mjenjačem brzine: brzine se ne mogu mijenjati. Jedan od vozača razumije se nešto u automehaniku i popravlja i popravlja i tako sljedeća tri sata. Za to vrijeme putnici bez problema leže na cesti, u obližnjoj travi - nikoga nije pretjerano briga za čistoću. To je jedna od rjetkih stvari koja mi se u Africi ne sviđa. Na problem čistoće, odnosno bolje reći nečistoće, naišao sam već u Maroku, ali ovdje u Maliju on doseže vrhunac. Ljudi leže posvuda, nema kanalizacije, već se sve izlijeva na ulicu, otpaci se posvuda bacaju, ne vodi se briga o tome jesu li biorazgradivi ili ne... Autobusi već nakon sat vremena vožnje izgledaju kao kokošinjac. Primjera nečistoće je mnogo. Šteta što su rjetki oni Afrikanci koji shvaćaju kako imaju prekrasan kontinent te da ga trebaju čuvati da takav i ostane.
No, vratimo se na naš autobus. Nakon otprilike tri sata, autobus je na oduševljenje sviju prisutnih napokon krenuo. Ali ne zadugo. Malo je vremena trebalo da se pokvari i po treći put. Hvala Bogu, ovaj put nije bilo toliko ozbiljno i uz malo guranja ponovno je krenuo i nastavio put Bamaka.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:34 sati.