...Beznadna večer, posuta prohladnom maglom izvela me u šetnju. Nisam bio sam, maleni četveronožac pravio mi je društvo. Nisam razmišljao, gledao sam zvijezde, uživao, sutra je bilo daleko. Poznati put navike odveo me u posjetu staroj školi. Uspomene leže u zidinama, dvorište vapi za poznatom dušom. Sviježe postavljena fasada nije sakrila uspomene, samo ih je sačuvala za teška vremena. Eh to su bili dan! Ovdje se knjiga života počela pisati, ovdje sam počeo učiti. I dok sam sa ponosnom prešao s prvog kata na drugi, doživio promjenu, mislio sam da sam glavni. Držanje za ruke, simpatije su mi se motale po glavi. He he, kako samo čista srca tada bili, nevini, bistra pogleda. Pogled nas je izdao svaki put kada bih napravili nešto loše. Rastao sam se mnogo puta školo moja, ali ti si bila prva zbog koje sam plakao. U pozadini čujem poznate riječi. Poput vile, anđela koji prati svaku moju misao stvorila se. Moja velika ljubav, osoba s kojom sam odlazio iz ovih zidina. Ostao sam onaj isti, ono dijete u duši, onaj dečko koji šalje pisma...
...Danas više pisma ne pišem istim perom, čak niti istim rukopisom. Krenuli smo, a blagoslov je ostao u krilima stare škole, knjigu života nosim sa sobom, pišem...
...ispratio sam je...
...Vraćao sam se doma starom rutom, pune kante smeća ukrašave su staru ulicu. Miris koji je čekao žrtvu, da mu pokvari večer nagovijestio je kraj tjedna...Nisam se obazirao na okolinu, šetao sam slijep, gluh, nijem...lutao sam, svatko nešto skriva...
...Iznutra vrištim, tražim za pomoć, ali nitko me ne čuje...izraz lica ništa ne odaje, glas ostao isti, a vrisak u besanoj noći čuje samo postelja...nestane u jastuku ne dirajući tišinu sobe...i dok sanjam on je tu kraj mene, žali se od boli, izvire iz jastuka, miješa tugu sa svijetom u kojemu mogu sve...
...i dok ležim, vidim, čujem, osjećam...ključ duše sakrio je vrisak u očima boli...
...Smeće koje danas bilo, nestat će, a sutra, kada sunce izađe, ovuda ću prošetati psa s istom boli u duši...
Post je objavljen 10.07.2005. u 16:40 sati.