...Budim se bolnih očiju. Oko mene mrkla tišina. U polumraku razaznajem sive betonske zidove, pomalo već napucale. Miris vlage u zraku. Usred stropa tek oveća žarulja visi na dvije stare potamnjele žice. Crveni tepih na sredini omanje prostorije nasred koje dugačak drveni stol s petoro smeđih stolica visokih, šiljatih naslona presvučenih nekom crnom tkaninom. Na zidu iza njih ogromna metalna vrata. Negdje pored vrata zvuk tupog udara kapljica vode o keramiku. Jednoličan i monoton. Dopire iz omanjeg umivaonika. Prostorija mi liči na podrum neke stare zgrade u centru grada. Kao da me netko ošinuo bičem hladnoća prostruji mojim tijelom zatomljujući nesnosnu bolu u glavi i mučninu u želucu. Pokušam se pomaknuti, no neugodni zveket otkrije mi prirodu moje sputanosti. Okovi iznad zglobova ruku i stopala bili su pričvršćeni debelim lancem koji se protezao prema podu i stropu. Bio sam razapet u okovima. Gol kao netom rođen…
* * *
Ne sjećam se kako sam ni kad dospio ovdje. Jučer, danas, sinoć… ne znam zapravo kada jer ne znam koliko sam dugo tu.. Znam da sam izašao u petak navečer. Trebao sam se susresti sa starim prijateljem kojeg već dugo nisam vidio, u nekadašnjem okupljalištu, u rock baru pod nazivom “Čistilište”. Čim sam ušao zapljusnuo me već pomalo zaboravljeni miris kožnih garnitura i dima cigareta. Miris iz mladosti. Ali i nova lica, novi mirisi ispunjavali su ovaj polumračni prostor dajući mi do znanja da sad neki novi klinci igraju igru nošeni ritmom hard rocka. Rupa se nije izgledom nimalo promijenila. Siguran sam da, u svom tom vremenu, otkada sam zadnji puta kročio ovdje nisu ni okrečili WC. Nadam se da su ga u međuvremenu barem koji put oprali. No poznavajući klijentelu njima to zasigurno ne smeta, znam da nije tada smetalo ni mene. Tko zna, možda još uvijek stoje oni isti grafiti na zidu desne kabine. Ipak, nisam imao hrabrosti da provjerim. Smiono sam koračao prema šanku pokušavajući spriječiti tupi pogled da oda čovjeka odavno prošle mladosti. Znam da nisam star, ne više od deset godina u odnosu na ljude oko mene, no ipak, u usporedbi sa mnom ovi su dvadesetogodišnjaci izgledali poput prave djece. Barem sam ja imao takav dojam. U vlastitim očima, ja sam čovjek s iskustvom i obavezama, a to ipak nosi svoju težinu. Ugledao sam onu istu opaku njušku barmena iz vremena mojeg hodočašćenja u ove odaje, samo ružniju. Na tren sam pomislio da me prepoznao, ali s obzirom da mu je ljepota, a ne inteligencija, bila jača strana osobnosti nisam se previše razočarao kad sam shvatio da nije. Sjeo sam za šank i naručio piće polako trzajući glavom u ritmu vibracija zvučnika. Čaša nije bila ništa čišća no što se sjećam pa sam se rashlađivao pijući pivo iz flaše. Vrijeme je lagano počelo kliziti, ali moj se prijatelj nije pojavljivao. Znao sam da ga nema smisla zvati usred ove buke te sam odlučio da ću, ako se ne pojavi dokle iskapim flašu, lagano otići. I baš kad sam naumio krenuti udario me blagi miris ženskog parfema i pored mene je za šank sjela prekrasna tamnokosa djevojka. Nešto mi je govorilo da usprkos svojoj crnoj kožnoj odjeći nije pripadala ovdje. Uputila mi je poludugi prodoran pogled i naručila piće. Shvatio sam to kao pozivnicu.
- “Dopusti da ti platim piće.” – rekoh
- “Zašto da ti dopustim?” – upita
- “Iz više razloga, no jedan od njih je taj što s tvoje desne strane stoje dva ružna kvazi bajkera, a ako im je zadah samo upola dobar kao što su lijepi bit ćeš mi zahvalna ako tamo i ostanu.” –
- “Misliš da se ne znam brinuti za sebe?”– upita odvažno.
- “Ne bojim se ja za tebe, već za sebe.” – odgovorih brzo – “Ovako će misliti da smo zajedno.”-
- “Pa ako je u humanitarne svrhe nema problema.” - reče nasmijavši se glasno.
- “Ja sam Luka, drago mi je.” - rekoh sa smiješkom.
- “Ja sam Lejla.” - reče smijući se.
Bila je izrazito lijepa sa svojim blijedim licem, malenim savršeno zaobljenim nosićem iznad kojeg su dominirala dva oka boje lješnjaka. Boja im bijaše intenzivna. Crveno obojane usne skrivale dva reda lijepih bjelkastih zubića koji su se nesebično pokazivali svaki put kad bi se nasmiješila. No nije to sve što je dominiralo na njenom tijelu. Pored njenog dubokog dekoltea koji je sramežljivo prikrivao pozamašnu raskoš nisam mogao, a da ne spustim pokoji pogled na njene grudi. Primijetila je kud mi pogled neprestano bježi i namjerno se namjestila bliže meni, nagnuvši se na način da mi je pogled mogao utonuti dublje otkrivajući još malo više kože. Shvativši što radi uspio sam, teškom mukom, skrenuti misli s njenog tijela koncentrirajući se na razgovor.
Popivši nekoliko serija pića i ubivši par sati razgovorom rekla je da mora ići jer je već kasno. Upitao sam je da li želi da je otpratim do kuće, a ona me bez razmišljanja nježno uhvatila pod ruku i osmjehnuvši se veselo rekla: - “Hoćeš li? Divno!” –
Prateći je do kuće, putem smo pričali i razdragano se smijali životnim dogodovštinama. Djelovala je kao draga djevojka. Pozvala me da uđem i nisam odbio. Nije prošlo dugo i već smo se lagano mazili, polako se ljubeći i sramežljivo si šapćući nježnosti na uho. Ponoćni jazz milo je strujio iz zvučnika omekšavajući atmosferu. Pijući čašu slatkog crnog vina sjećam se kako mi se naglo počelo spavati, ali ne sjećam se da sam zaspao. Sad je očito da jesam…
* * *
…U tom trenu začujem klopot nekog ogromnog ključa kako otvara izlizanu bravu. Teška vrata polako se otvore ispuštajući groznu škripu odavno hrđavih šarki. Taj se zvuk zarezao u moj mozak stvarajući bol kao da me netko batom udario u glavu. U trenu sam shvatio da sam bio drogiran. Kroz vrata je ušla vitka djevojka u crnoj lateks odjeći koja je suptilno naglašavala njena oveća prsa i duge noge koje su završavale na prekrasno oblikovanim bokovima. Zveket potpetica visokih crnih čizama staloženo mi se približavao. Lice joj je bilo prekriveno bezličnom maskom i jedino su usne i oči odavale djevojku iz bara. Koračajući tako prema meni, ne žureći se previše, shvatio sam da me ta njena silueta poprilično uzbuđuje. Ipak, nisam shvatio što tu radim.
Prišla mi je vrlo blizu, toliko blizu da sam mogao osjetiti njenu toplinu na svojoj promrzloj koži, ali nije me dotakla. Prije no što je progovorila udario me val njenog snažnog ženskog parfema istančanog mirisa. Nisam mogao točno dokučiti od čega je no njegov me miris neodoljivo podsjećao na ljiljane. Želio sam upitati što se zbiva, no jezik bješe pretežak da se pomakne. Pitanje sam formirao pogledom.
- “Što je svinjo, što buljiš?” – izderala se strogo.
- “Vidim da si se probudio. Očito je doza bila preslaba, trebao si spavati do dolaska ostalih, ali neka…što više patiš to bolje.” -
Ostalih? Ta mi se riječ urezala u mozak. Zar postoje i ostali?! Priznajem da mi ta pomisao i nije bila previše ugodna, no te misli mi na čas prereže pogled na njezinu čvrstu zaobljenu stražnjicu u odlasku. To je vjerojatno bila najljepša stražnjica koju sam vidio u životu dok se lagano povijala lijevo-desno sve dok se nije udaljila i nestala iza metalnih vrata zalupljenih neugodnom škripom. Čudesno kako funkcionira muški mozak, kakve mi se misli motaju po glavi obzirom na nezavidnu situaciju u kojoj se nalazim. I opet klopot ključa u bravi. Zaspao sam…
Probudila me neka neugodna svijetlost žareći mi oči. Miris tamjana prožeo je prostoriju. Kad su mi se oči malo privikle na intenzitet svijetlosti dokučio sam da se radi o stolnoj svjetiljci uperenoj direktno u mene. Primijetio sam pet spodoba kako sijede za onim istim drvenim stolom, u sjeni, iza izvora svijetla koji mi nije dopuštao da razaznam izgled niti spol istih. Glavobolja je, doduše, donekle popustila, ali je u kombinaciji sa svijetlom činila prilično iritantan koktel.
- “Molim vas, maknite svijetlo…smeta mi za oči.” – rekoh nervozno.
- “Pa on govori!? Začepi gubicu, nitko te nije ništa pitao!” – oštro mi dobaci neki ženski glas iz sjene.
- “Tko ste vi? Što želite od mene?” – ispalim kao u rafalu.
- “Začepi mu gubicu Lel!” – izdere se onaj isti ženski glas.
- “Ovo mora da je neka greška, ja sam…” - prije no što sam uspio završiti rečenicu brz i oštar udarac izbi mi zrak iz pleksusa. Bijaše to Lejla, djevojka od sinoć, s bokserom u ruci. Rekao bih “AU!”, no gumena loptica na brzinu nagurana u usta spriječila je taj zvuk. Gorak ukus gume tjerao me da automatski pokušam ispljunuti lopticu iz usta, no to mi je onemogućavao remenčić s malenom kopčom koja se vezala iza glave.
- “Vrijeme je da počnemo. Lel znaš što ti je činiti.” – zapovjednim tonom dopre od stola.
- “Da, gospodarice.” – reče Lejla pokorno.
Kretala se oko mene polako, ne žureći se u pokazivanju svojih ženskih atributa. Povijala je tijelo u jednoličnim erotskim pokretima, elegantno i … onako mazno. Prišla mi je odostraga i dok je vrhovima prstiju počela lagano milovati moje usne, nježnim dodirom usana ljubila me niz vrat. Usprkos ugodi koje je izazivalo njeno milovanje, pokušao sam se otrgnuti u znak protesta no lanci mi nisu dopuštali neki veći otpor. Kao da ucrtavaju tek utabane staze na karti djevičanstva njene vrele usne pomno su obilježile moja leđa sve do stražnjice i milo se preko boka i trbuha popele do bradavica. Koliko god se trudio nisam uspio sputati izdajničko nabreknuće koje se naziralo u mom međunožju. Izgleda da je to pobudilo još veće zanimanje voajera iz sjene jer je gotovo u isti mah jedna od spodoba iza svjetiljke ustala i krenula u mom pravcu. Strogoća i odmjerenost udaraca potpetica dale su naslutiti dolazak strahota koje me tek očekuju. Prvo što sam ugledao bijaše dugačka vitka noga obavijena svijetlo-modrim lateksom u čizmi s visokom potpeticom iste boje. Za njom iz sjene istupi dugokosa plavuša savršenih oblina strogog izraza lica i val skupocjenog cvjetnog parfema. Nježno blijeda put odavala je prekrasno lice žene u kasnim tridesetim godinama. Blago nanesena maskara kao da je još više isticala njene krupne modre oči čija se boja podudarala sa onom njene odjeće, a sjenilo nad očima još je više istaklo strogoću njenog pogleda. Modro obojane napućene usne rastegle su se u oholi smiješak otkrivajući svijetlo bijele zube ukrašene nakitom plavog odbljeska. Ličila je na anđela. Stala je ravno ispred mene u raskoraku s obje ruke zabačene na leđa očito pokušavajući tom pozom još više naglasiti svoju ulogu gospodarice ovog prostora. Oči su joj lagano klizile niz moje tijelo temeljito ispitujući svaki centimetar moje kože pritom ne skidajući onaj oholi smiješak s lica. Nemoć, posramljenost, ogoljenost koju sam osjetio u tom trenutku, vjerujem, bijaše najgora koju može osjetiti neko živo biće izloženo ovakvom ispitivačkom pogledu. No, gore bijaše to što iako sputan, ponižen i podložan, morao sam priznati da me ova žena neobično privlačila, a što je najgore krutost u donjem dijelu tijelu potvrđivala je moje misli. Primijetivši moju erekciju, smiješak joj se još više rastegne popraćen neobičnim odsjajem u modrim očima. Najednom osjetim oštru bol i trnci mi u trenu prođu cijelim tijelom. Lel me, očito nezadovoljna što mi je pogled bio fiksiran na pridošlicu, ugrizla za bradavicu.
- “Uhvatila si krasan primjerak Lel.” -
- “Hvala, gospodarice!” -
- “Vidi se da mu se sviđaš draga, no usne ti propuštaju očiti dio. Obavi ga ustima i poigraj se njime.” -
Pomalo oklijevajući, djevojka se spustila na koljena te lijevom rukom uhvatila moju erekciju. Lagano je jezikom nekoliko puta pomazila vrh uda prije no što ga je polako počela uvlačiti sve dublje u svoja topla, vlažna usta. Igra njenog jezika i usana neobično mi je godila i to nisam mogao sakriti. Gospodarica je i dalje stajala nepomično promatrajući moju reakciju. Odjednom zvuk električne gitare propara zrak. Neki dubok, hrapav glas, gotovo demonski oštar prebirao je riječi u paklenskom ritmu hevy metal glazbe. Uspio sam razaznasti tek nekolicinu riječi.
“…Come now
tell me what you see
My eyes are burnin from hate
Come now
tell me what you hear
My voice is screaming from pain
Come now
Tell me what you want
My heart is bleading emptynes…”
Nošena ritmom glazbe Lel je pojačala milovanje. Njene usne sad su usko obavijale moju muškost te udarcima jezika hlapljivo prizivle mlazove sokova muškosti. Objema rukama obuhvatila mi je stražnjicu i oštro zarila nokte u kožu. Bol je bila toliko nesnosna da mi je odvratila pažnju s njene igre i svim sam se snagama pokušao otrgnuti iz okova. Taj moj neuspjeli pokušaj izazvao je histeričan smjeh zadovoljstva kod gospodarice.
- “Bravo Lel. Naš primjerak ovdje uživa u tvojem milovanju. Muškarci vole kad smo na koljenima da ih uslužujemo, da budemo pokorne…” - sa sarkazmom reče gospodarica.
- “Lel draga, donijela sam ti mali poklon. Iskoristi ga kako najbolje umiješ.” – rekavši to, gospodarica pokaže svoju desnu ruku koju je dotad tako vjerno držala za leđima i pruži je Lejli. U ruci joj bljesne lovački nož. Lejla podigne glavu i pogledi nam se ukrstiše. U njenim prekrasnim smeđim očima zabljesnu neopisiva mržnja. Oči kao da joj se zamutile od tog bljeska izgubivši svoj dotadašnji sjaj. Dok je pružala ruku da dohvati nož, uputi mi zlobni smiješak koji joj izobliči lice u demonsku grimasu. Znao sam da se sprema nešto loše…
- “Sjeti se svega što su ti činili one noći u parku. Što su ti činile sve te muške svinje. Vrati se tamo te noći i zamisli što bi učinila da si imala nož. Zamisli da je on jedan od njih…” – reče gospodarica polako se odmaknuvši par koraka unazad.
Tog trenutka vrijeme kao da stalo. Kao da sam se našao zarobljen u beskonačnom krugu boli, patnje i užasa gonjenom hrapavim izričajem havy metal pjevača. Moje oči preklinjale su je da stane, no to kao je u njoj budilo još veću odlučnost da nastavi. Prvi rezovi oštrice pekli su poput vatre, no s vremenom bol je preuzela sva moja osjetila i misli. Bol je ubila sve ljudsko u meni, sve ljudsko u njoj. Rezovi oštrice i ugrizi izmjenjivali su se sa dodirima usana i jezika. I dok mi krv lagano klizi niz tijelo, Lejlin krvavi histeričan smješak u intermezzu para mi mozak. Smije mi se oholo u lice. Pokazuje mi zube dok me cinizam njenog jezika probija poput oštrice koplja. Vezanog, sputanog ima me na milosti, no u njoj milosti nema. I tako vezan lancima, gol, ogoljenog ega moj ponos topi se poput leda na suncu. Slama moj otpor i svjesna je toga. Ali ne žuri. Poput žderačice izmučene duše uživa u svakom djeliću moje muke. Kao oči zvijeri u mraku užareni pogledi silueta za stolom prate moje trzaje kao da se hrane svakim atomom moje boli. I tad kad sam već pomislio da se moja agonija nikada neće završiti kroz moj zamagljeni pogled prodre blijesak oštrice visoko podignute u zrak. Uspio sam još samo jednom udahnuti prije no što je sječivo proparalo ustajali zrak mučilišta i zauvijek me obilježilo u posmrtnom svijetu. Bol je bila oštra i pakleno jaka. Gotovo sam izgubio svijest. U ruci Lel je držala moju kastriranu muškost. Grozota i šok prekrili mi lice…
- “Pogledaj ga sad. Kako je jadan i bijedan. Bez svoje stvarčice više nije superioran i bolji od žena. Nemoćan je kao kralj bez žezla.” – reče gospodarica posprdno.
- “Što je, što me tako gledaš. Znam nisi više muškarac, ali nisi ni žena, bez toga si ništa. Ti si ništa!” -
- “Jesi li sve snimila?” -
- “Da, gospodarice.” – dopre glas iz sjene.
- “Odlično. Odveži ga.” -
- “Da ga pokušamo spasiti?” - upita Lel.
- “Za njega je već prekasno, draga. Izgubio je previše krvi. Ali bilo bi lijepo imati živući ogledni primjerak pokornog muškarca. Zar ne? Podsjeti me da to učinimo sljedeći put. Idemo, lekcija je završena. Smeće ćemo iznijeti kasnije. Bio je naporan dan, vrijeme je za odmor.” – reče gospodarica ravnodušno.
- “Previja se na podu poput običnog smrdljivog crva što i jest. Običan smrdljivi crv…” – posprdno dopre iz sjene.
- “Dobrodošla u sestrinstvo Lel.” – bilo je zadnje što sam čuo.
Pao sam na koljena. Bez snage da spriječim život da isteče u ljepljivom, vrelom crvenilu. Klečim u lokvi vlastite krvi i s bolnim grčom na licu promatram odbačeni komad mesa i kože na podu. Odrezani i odbačeni komad nekad znan kao moja muškost. Ne osjećam bol, više olakšanje, umor. Polako primičem ruke ka odrezanom splovilu i dižem ga lagano s poda. Promatrajaući ga tako u svojim rukama, vječiti upitinik „Zašto ja?“ ispiše se na mojem blijedom licu. Nisam osjetio udarac glavom o pod, samo mrak u očima nesvijesti. I dok moj život lagano kopni grohotan smijeh mojih mučiteljica kao pratnja odjekuje niz hladne zidove na mom putu u podzemlje. U kraljevstvo Hada.
…I prije no što ugasne i posljednja iskra života u mom oku, nadam se da je Pakao zatvorio svoja vrata u tom podrumu. Nadam se da će kastrirana muškost biti baš dovoljna plaća za ulaz u Raj…
Post je objavljen 08.07.2005. u 23:16 sati.