Vrte mi se nekad po glavi. Dijalozi, monolozi, epiolozi, sumacije, komentari. Dođu mi ponekad i iza zatvorenih kapaka. Kao bujica iz nepoznatog pravca, koja me u prolazu ovlaš zakvači, razlije se mojom glavom i produži dalje, ostavljajući me u čuđenju odakle su došle. Nekad se poslože u ogrlicu tako sjajnu da me zasljepi za sve osim pomisli "ostavi čim god se sada baviš i zapiši ovo, prije nego se raspline u sivilu takozvane realnosti". Trenutci providnosti? Moguće što god taj izraz trebao značiti, ali riječi imaju i puno češće i manje blistave upotrebe.
Riječi su često igračke. Ovaj blog ponekad zna sličiti vježbi. Mogu li ih isklesati u oblik koji sam zamislio? Hoće li koreografija njihovog plesa izgledati dobro i onima iz zadnjih redova, koji stižu kasno na pretstavu i nemaju program. Međutim to je relativno bezazlena primjena. Postoje oni kojima riječi služe da bi se igrali ljudima! Mentalni bogalji koji doživljavaju zaplitanje željenog značenja u mrežu poluprozirnih sranja kao ultimativni dokaz svoje superiorne inteligencije i svršavaju na prvi znak kognitivnog češanja po glavi od strane njihovog sugovornika, koji pokušava rasplesti što mu to oni u stvari govore. Kreature kojima one služe kao sretstvo manipulacije kojim je popločan put do njihovih ciljeva. Kao i oni koji smatraju da je forma važnija od sadržaja i da je uvijanje u petparački papirić dovoljno da se od govna napravi bombon, te da tako mogu prosuti bilo šta što im u neuvijenoj formi ne bi palo na pamet. Smatrajući se nedodirljivim iza magične barijere s koje se sjaj ljušti i prije nego siđe s trake njihovih jezika.
Komercijalno? Možda.
Istinito? Svakako!