Čekala je u prikrajku smiraja dana.....izvijala svoje snažno tijelo želeći pomnije onjušiti sladak zrak koji je dopirao sa sjevera.....osluškivala treptaje lišća ne bi li krajičkom oka prva spazila njegove obrise... i cijelim žićem, bolno svjesna granica svoje slobode vapila za sigurnošću...i nije puno obraćala pozornost na nježnu tugu u kutu oka .. znala je da je jednostavno tako, nagoni diktiraju posljednji ples... a samo se pokušala, bar za tren, izdići iznad okova nemilosrdne prirode - Obećao je, i ja sam..i čekam kako sam i odabrala...i čekat ću...do kraja svih zora, pa opet ispočetka ..do kraja svih zalazaka...i do kraja mene...
Post je objavljen 27.06.2005. u 00:23 sati.