Volim taj meki mlaki umor, opuštanje misli i težinu tijela, neki titraj blijede lampe u tišini svojih zakutaka, padanje u ambis ugode prije doticanja sna. Dok tonem.
Tamo kroz odškrinuta vrata tiho neka muzika svira. Ravel, samo kao sjenka, kao odjek iz daljine. I misli su već druge i glasnije, nestaju ona polja i blage udoline i mreškaju se valovi na površini moje kože.
Ravel i dalje svira, pretače se bezglasni plač u ritmički crescendo do boli i sad su mi već na pameti samo klanci i žezlo nebesko i zupčaste munje, a ruka mi neka utisne pečat na leđa i zavodnički glas mi dahnu na vratu.
..ne spavaj..
Kako da odolim Ravelu u glavi, u utrobi, među bedrima. Ni svetica ne bi odbila taj zov puti. Otvaram oči i od samog pogleda na tu božansku mušku golotinju, na tu kožu zategnutu po vretenima i na….ah, da, to carsko žezlo, to božansko žezlo što neosporno potvrđuje da će biti što bude, preobrazim se u savršeni ritam Ravelove završnice.
I cijela se soba obavije u tamu.
Post je objavljen 24.06.2005. u 11:01 sati.