Moje emocionalno stanje je u totalnom kaosu. Pokušavajući biti jaka, staviti u pogon moj obrambeni mehanizam, uvući se u svoj oklop, popucala sam po šavovima i sve se izlilo. Bio je potreban samo mali poticaj, malo ljubavi, malo patnje i bola, malo uživljavanja u film (Fantom iz opere), prstohvat poistovjećivanja da bih se rasplakala usred punog kina. Zaista rijetko plačem, a i kada mi navru suze zaustavljam se da me od toga zna boljeti glava. A sada eto suze su tekle niz moje obraze i kapale na moju majicu, nisam ih brisala, mislila sam odnijet će sa sobom dio boli. Te slane kapljice zaista su donijele olakšanje.
Svjetla su se upalila, a ja sam opet stavila masku na lice. Zašto da svijet vidi da ga nisam zaboravila, da se ipak uvukao malo dublje i da ga ne mogu samo tako izbaciti iz misli. Lažem samoj sebi, isključila sam osjećaje na površini, potisnula ih duboko gdje još uvijek tinjaju. Koliko dugo mogu zavaravati samu sebe sa tim lažnim stavom alfa ženke? Eto do sada, dok suze nisu sve potjerale na površinu. Priznajem, otvoreno, još uvijek se nadam će se ispuniti sve moje želje, da ću pobijediti u bitci koju sam već izgubila.
Post je objavljen 12.02.2005. u 02:15 sati.