Tamo negdje '88, '89, kad sam imao 17, 18 godina čitao sam Danas. Danas nije bio tjednik ispred svog vremena. Danas je bio tjednik upravo za svoje vrijeme. Danas je bio liberalna novina u vremenu kad su komunisti počeli mijenjati sadržaj svojih uvjerenja. Umjesto klasne svijesti ideološki rezervoari su se punili nacionalnom sviješću. Forma je, dakako, ostala ista. Ta forma se sastojala u tome da je povijest bila podređena REDU; redu čitljivom samo jednoj avangardnoj radničkoj partiji (u komunističkom slučaju) ili jednoj nacionalnoj stranci (a što drugo? slučaj). Forma takvog političkog svjetonazora uzimala je za sebe ekskluzivno, arbitrarno, diskreciono ili prerogativno pravo da odlučuje
o sudbini drugih ljudi; ljudi koji su bili nebitni mali pijuni u povijesnoj igri izabranih povijesno svjesnih. A odgovor na svaku kritiku je bio da je potreban povijesni odmak da bi se mogle procijeniti posljedice nekih odluka, a time i njihova opravdanost. Posljedica je 300 000 mrtvih na području bivše države. I dok se neka objektivna povijest ovog vremena polako piše u Haagu, povijesni odmak je poslužio svojoj svrsi. Povijesni odmak je vrijeme u kojem ljudi zbog vlastitog psihičkog zdravlja počinju polako zaboravljati sve što im je učinjeno i sve što su učinili. Povijesni odmak je kolektivna amnestija kroz amneziju. Znate u stvari cijelu tu priču. Danas je ugašen. U godinama mraka svijetlio je samo Feral. A Ferala ne bi bilo da nije bilo Sorosa i njegovog Otvorenog društva; pojma otvorenog društva ne bi bilo da nije bilo Poppera;
Poppera ne bi bilo da nije bilo Kanta. Uh, Kant. Ne može jebeno dosadnije. Užas.
E, pa nije. Kanta su nazivali Alleszermahler. Rušitelj svega dogmatskog. Kantova filozofija je kompatibilna sa indijskom filozofijom. Kant individualnu stvarnost smatra ljudskim prividom, mayom. Znanost Kant spašava postuliranjem transcendentalnih čistih zorova prostora i vremena i dvanaest transcendentalnih razumskih kategorija (prema sudovima). Transcendentalne ideje krpe rupe ograničenosti ljudske spoznaje i premoščuju ono transcendentno, o čemu razum može tvrditi i da jest i da nije. I to je prema Kantu OBJEKTIVNI ljudski um. Subjektivni, prema njegovom mišljenju nije ni spadao u sferu filozofije. Kritikom etike Kant zahtijeva formu pojedinačne volje, a ne njen sadržaj kao odredbeni razlog volje. To ne znači da sadržaj nestaje ili se minorizira, on samo treba proći kroz kriterijski filter ljudske pristojnost. Koji pojednostavljeno glasi: Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi čini tebi.
A to su čitav ZAKON i proroci. I cijeli taj jebeni, dosadni Kant. Jer je sve što je napisao, napisao je samo zato da bi mogao utemeljiti opravdanost Zlatnog pravila na nezloupotrebljiv način. Jer to je Kant... NEZLOUPOTREBLJIV. A da baš nije bio normalan... nije.
Post je objavljen 11.02.2005. u 18:05 sati.