Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/urkwan

Marketing

Pobuna u svinjcu

-----Preci obitelji Bernabić datirali su još iz prvih dana Habzburške monarhije, kada su bili čuveni po kvaliteti pršuta kojega su tako izdašno davale njihove dobro odgojene svinje. Generacijama je obitelj pomno njegovala tradiciju svinjogojstva te ju dovela do savršenstva, selekcijom i genetskom manipulacijom načinivši svinju koja se hrani isključivo zemljom, a daje vrlo kvalitetan pršut i špek sa puno onog crvenog.
-----Međutim, koliko su imali sreće sa uzgojom svinja, toliko je nisu imali sa vlastitom reprodukcijom. Generaciju za generacijom se u obitelji rađalo sve više maloumne djece ili pak djece koja su uporno odbijala jesti te su ubrzo nakon poroda umirala od pothranjenosti. Ironijom sudbine, od mnogobrojne obitelji koja je stoljećima odhranjivala bezbrojne svinje i velemože europskih dvorova, do dana današnjeg ostao je samo jedan zdravi, umno sposoban i dobro uhranjen nasljednik.
-----Njegovo ime je Matko, preciznije Matko Bernabić-Kezele, pošto je drugo prezime uzeo od voljene nevjenčane žene Elvire kako bi iskazao poštovanje njenoj emancipiranosti. Njegov otac Eugen, već je duže vrijeme bolovao od karcinoma jetre i bolujući plakao jer je znao da nema kome ostaviti tvrtku. Imao je muškog potomka, barem su mu tako babice rekle, ali kao da i nije.
-----Eugen je nočima plakao, danima kumio i molio sina da promjeni odluku, ali je Matko ostao neumoljiv. Primiti će od oca u nasljedstvo obje jahte, sve stambene zgrade, automobile i dvorac, možda i poslovnu zgradu firme, ali nikada, nikada neće nastaviti raditi obiteljski posao. Otac je bio očajan. Više od raka boljela ga je činjenica da je njegov medicinski potpuno zdrav sin toliko zastranio da odbija jesti meso, štoviše, da je toliko zaglibio u nenormalne primisli da odbija jesti i sve ostalo što je ikada imalo veze sa bilo kakvom životinjom, pa čak i ono što je iz nje izašlo ostavivši ju živu.
-----Molio ga je, preklinjao, kumio, plakao, čak mu i prijetio potpunim razbaštinjenjem. Sve je ostalo bez odjeka. Matko je rekao da mu je svejedno za baštinu i da mu je sasvim lijepo živjeti sa svojom najdražom ženom u lokalnom skvotu, hraniti se otpadcima sa tržnice, pušiti prirodno uzgojenu marihuanu te se zalagati za spas svih živih bića što je, naravno, uključivalo i svinje.
-----Eugenu se bližio kraj. Svaki dan se njegova jetra sve više nadimala, a kosa mu je zbog kemoterapije otpadala. Mnogobrojna svinjad u njegovim pogonima, čak i ona na početku reda, suosjećala je s njegovom boli, ali je, mnogo više od toga, i strepila za ishod njegove patnje. Što ako umre bez nasljednika? Što ako tvornica padne u ruke nekome tko neće mariti za tradiciju i koji će uvesti kakvu novu nehumanu metodu pogubljenja? Što ako ih nitko ne naslijedi pa firma ode u stečaj i ne bude ih imao tko hraniti? A ako ih pobiju sve odjednom? Što ako proizvodi izgube na kvaliteti?? Što ako im novi vlasnik promijeni trademark!!!???
-----Pitanja su bila grozna, a ni odgovori nisu slutili na dobro. Nešto se moralo učiniti i svinje su to znale. Znao je to i Eugen. Matko to nije znao.
-----Toga nedjeljnog jutra, dok se sunce lagano pomaljalo iznad obzora, dok su vjernici tapkali na misu, a zvonom probuđeni golubovi praznili svoja crijevca na njihove glave, u svinjcu gospodina Eugena sve je odjekivalo gromkom tišinom. Sjenke su se brzo kretale zidovima i jedva su se mogli nazrijeti mnogobrojni parovi malih crvenih očiju kako se u grupicama po troje bešumno kreću prema izlazu. Čuvar je ležao onesviješten kraj velikih metalnih vrata kroz koja su trčeči prolazili mnogobrojni papci.
-----Matka je probudio snažan tresak nakon kojega je neposredno uslijedio vrisak, a zatim udarac tupim predmetom, pa muk. Probudio se u lokvi vode natopljene blatom. Bio je gol kao i ranije u krevetu, a sa čela mu se cijedila krv. Čuvši iza sebe buku plamena, sa užasom je pomislio na Elviru. Nečija velika stara obiteljska kuća sa dva mala tornja koja nije godinama mogla biti prodana zbog prepucavanja oko prava na nasljedstvo u potpunosti je nestajala u plamenu. Iz grla mu je eruptirao užasan krik dok je ustajao i zaljetao se prema ugarcima nosivih greda. Krik se pretvorio u zapomaganje dok je prekopavao po ruševinama. Zapomaganje se pretvorilo u grleni plač kada ju je našao.
-----Uzeo ju je u naručje i iznio van. Gledao ju je i, iako njene crte lica više nisu postojale, bila mu je veličanstveno lijepa kao i sve vrijeme od trenutka kada ju je upoznao. Nosio ju je prema glavnoj kapiji dok su mu suze kapale po onome što je nekada bila njena koža. Na nekoliko koraka od kapije zastao je kao ukopan. Tu je, u vlastitim izmetinama, na samrti ležala vatrom oprljena svinja. Nije mogao vjerovati. Kriknuo je. Svinja je podigla glavu i nasmiješila se stravičnim, predsmrtnim, pobjedničkim i istovremeno pomirljivim smješkom. Srušio se na koljena.
- "Zašto?" zavapio je, "Zašto, a htio sam vas spasiti? Dati vam pravo na život? Pravo kakvo moraju, kakvo trebaju imati sva živa bića na ovoj našoj planeti! Slobodu!!! Prokleti bili, ZAŠTO?"
- "He, he..." svinja se nasmijala i bila prekinuta svojim kašljem "Jadni glupane. A šta bi mi radili sa tom tvojom slobodom? Proučavali filozofiju i estetiku? Razvijali se kao osobe? Samoaktualizirali se?"
- "Prokleti, prokleti bili...!!!" ispustio je truplo svoje voljene na zamlju i zaletio se na umiruću svinju počevši ju mahnito udarati nogama. Udarao je sve dok se komadi mesa nisu počeli odvajati od njena trbuha i dok je mogao doči do daha. Kada je prastao, svinja je još uvijek pokušavala nešto reči. Na krvavoj hrpi mesa i sala još su se jedino micala usta iz kojih je dopiralo tiho skvičanje. Sav očajan, primaknuo joj se bliže kako bi ju mogao čuti.
- "Jadni..., jadni glupane, vidim da si, napokon i predobro..., sve shvatio." zaskvičala je svinja kroz svoj tihi, tužni, posljednji hropac.
Kraj
24.1.2005.


Post je objavljen 07.02.2005. u 19:34 sati.