Ponekad se toliko čvrsto držimo za prošlost da sami sebi ne priznajemo da su se stvari promijenile, da su ljudi krenuli svojim putovima, da su se u nekoj fazi udaljili jedni od drugih. Kada je točno počelo naše udaljavanje, ne znam. Naši različiti putovi su se toliko odvojili da se više nisu niti dodirivali, makar smo se mi uzaludno trudili da ih spojimo. Rijetko su se isprepleli, a onda ponovno nastavili u svome pravcu.
Nenamjerno sam bacila kamen koji je pokrenuo lavinu koju smo obje stvorile tijekom vremena neiskrenosti i šutnje, zaustavila sam je na neko vrijeme, pokušavajući joj stvoriti tvrd oslonac. Trudila sam se pokazati što mi smeta, bila sam iskrena, ali nitko me nije čuo, nisu marili, nije im se dalo promijeniti neke stvari. Oslonac se slomio i lavina je uništila jedno prijateljstvo.
Tko je kriv? U njenim očima uvijek ću to biti ja! Zašto? Jer sam se promijenila, ne dopuštajući više da me se gazi na svakom koraku, ne dozvoljavajući da se iz mene radi budala, da me se ponižava, da mi se spušta, da se prema meni odnosi kao manje vrijednom stvorenju, da me se ignorira i govori da šutim. Reći će da ona nikada to nije radila, reći će da lažem, da si umišljam, uvijek je tako govorila i ja sam to prihvaćala za istinu. Uvijek sam se osjećala krivom jer je jednostavno bila prejaka da joj se suprotstavim. Ona je bila žarište i svi su se okretali prema njoj, povlađivali joj pazeći na svaku sitnicu koja bi je mogla uvrijediti, ja sam se u jednom trenutku okrenula od tog žarišta i u njenim očima istovremeno postala neprijatelj. Koliko sam samo energije potrošila razmišljajući što sam napravila krivo, sa stalnim grčem u želucu pokušavajući dokučiti zašto me više ne voli, zašto više ne mari, a ona nije niti sekundu potrošila razmišljajući da li je možda povrijedila mene.
Stvari bi se ponekad sredile, očito prividno, ali bi opet postajale napete čim bih pokazala da joj više ne želim povlađivati u svemu. Tolerirala sam jako puno, ali na drugoj strani nisam naišla na razumijevanje, a kamoli na toleranciju. Mene se spuštalo na moje mjesto ignorirajući me, davajući mi do znanja da sam ispod nje i tu da trebam ostati, manja si od makova zrna rekla je.
E danas je prekipjelo njoj, zbog neke totalne nebuloze, jedne kapi koja je prelila čašu, jedne stvari koja je trebala biti po njenom jer ona ima prvenstvo u svemu, a ja sam očito pogriješila kada sam se izjednačila sa njom i igrala fair play. Optužila me da sam neprijatelj, okrivila me za stvari koje se uopće nisu dogodile, za nešto što si je ona umislila, ja sam pukla i rekla ono kaj mislim ne dopustivši da me ponovno uvuče u svoj svijet u kojem je jedino njena istina prava istina, u kojem je jedino ona u pravu, u kojem je ona «kraljica», a ostali «podanici».
I gotovo, ende, fin, jedno dugotrajno prijateljstvo naizgled je nestalo u tren oka, makar obje znamo da smo «prekidale» već jako dugo. A odjavna špica našeg filma o prekidu bila je zapravo smiješna. Nazvala me glupačom jednom glupom, jadnicom, očajnicom bez ponosa (jer sam poslala poruku njenoj podanici da mi kaže da li dijeli njeno mišljenje ili možemo popit kavu, jer sa njom se nemam kaj svađat) i srama, spominjala je nekakve čireve koji pucaju (očito misleći da se ja živciram zbog svega ovog), rekla mi je da sam isfrustrirana i da se idem liječit, i da, da sam smrdljiva. Eto lijepo sam se nasmijala jer nisam mogla vjerovati da sam bila prijateljica sa nekim tko se još uvijek svađa kao da smo srednjoškolke, više bi me pogodila da je upotrijebila malo sofisticiraniji način vrijeđanja nego ovo nabacivanje pogrdnim riječima. Pokušala sam joj nekako dati do znanja da je djetinjasta i da se ne javlja više ako ne može biti civilizirana, ali ona je nastavila sa uvredama i prijetnjama u stilu: neće ti biti lako ako ja počnem pričati o tebi (malo previše sapunica se gleda), odustala sam od namjere da joj utuvim u glavu da me ne može više kontrolirati kao što je činila nekad i nisam joj poslala nikakav odgovor, na što je ona sigurno slavila misleći kako nemam šta za reći, što nije istina, jednostavno imam svoj ponos i ne želim se spuštati na tu primitivnu razinu. Ja sam svoje rekla, a to što one nisu shvatile ono što sam rekla, to je problem njihovih moždanih stanica. Ali na jednoj stvari joj se moram zahvaliti, rekla je da ne smijem zaboraviti da me ona izbacila, eto za to joj se duboko ZAHVALJUJEM jer tu stvar ja nisam imala snage napraviti puno ranije kada je bilo vrijeme.
I sada sjedim tu totalno tupa, osjećam neko olakšanje, jer je nema da mi nabaci osjećaj krivnje, nema više hodanja na prstima oko nje, nitko mi više podrugljivo neće reći da sam glupa. Da li će me uopće lupiti, možda sam još u šoku?
I možda će ovo pročitati, mislit će si kako sam glupa, kako izmišljam, kako sam ja kriva za apsolutno sve. Ali neće niti pomisliti na to da bih mogla biti u pravu, neće preispitati svoje ponašanje, ne samo prema meni već i prema drugima, neće priznati svoje pogreške i ispričati se (ljudi smo, griješimo, ja barem imam dovoljno hrabrosti priznati svoje greške i ispričati se zbog njih), a možda neće dvaput promisliti o svemu ovome jer joj nije stalo.
Saga continues…
Saga o prekidu se nastavlja, preko poruka sa drugom frendicom koja će jednog dana shvatiti i sama kako je ova treća gleda sa visoka i sere po njoj. Savjetovala sam joj neka je pita, neka je natjera da bude iskrena, pitam se da li će joj reći istinu? Ne, mislim da ne, svalit će krivnju ponovno na mene, ja sam dežurni krivac, niste znali.
Zapravo sam i dobra, dopustila sam da me opet optužuju, da me blate kočeći se da ne kažem sve što mi je na pameti. To je, mislim, najveći problem, nisam nikada bila toliko bezobrazna, pokvarena i bezobzirna da im kažem sve što su one krivo napravile u svom životu, nevezano uz mene. Ne, nisam bila neiskrena, već sam prihvaćala njihove pogreške kao njihove vlastite, prihvaćala sam ih kakve jesu. Tko sam ja da im sudim, mogu im samo pomoći i dati neki savjet, ali neću im u facu nametati svaku sitnicu koju su pogriješile u životu. A da to počnem raditi iznenadile bi se koliko su zapravo griješile. Ali neću, ionako ne bi shvatile to kao istinu već moju izmišljotinu. Čovjek treba sam doći do nekih zaključaka i nastaviti živjeti bogatiji za jedno iskustvo.
Znam da je lakše kuditi drugoga, sebe stavljati kao pravednika naspram drugoga, eh radila sam ja to prije kad sam bila mala. A sada, prihvaćam posljedice svojih odluka bile one dobre ili loše. Nije sramotno priznati grešku, pokajati se za učinjeno, zašto bi i bilo? Za koliko sam stvari rekla, joj, da se vratim sada bih napravila drugačije, nisam smjela to ovako ili onako, i priznala sam to sve svima, ispričala se za moju nesavršenost i nastavila dalje ne ponavljajući to isto. Možda one mene nikada nisu niti slušale, neke stvari su prečule, na neke nisu obraćale pažnju jer ja nisam bila dovoljno važna da se prati ono što govorim, da ne spominjem koliko puta mi je upala u riječ, totalno me ušutkala praveći se da uopće nisam pričala. A da i ne spominjem da one misle kako nikada ništa nisu loše napravile, samo sam ja the wicked witch of the east, možda smatraju da neka stvar koja je loša postaje dobra ako se ne prizna da je zapravo loša.
Sada mi je zaista dosta svega, dosta mi je da se one vide kao svetice, da sam ja đavo u plavoj haljini, da sve mora biti po njihovom, tj. po njenom (ova druga je u poziciji podanika naspram kraljice majke, ja sam dala otkaz na tu poziciju), dosta mi je da se moj život secira i da me se blati, dosta mi je dokazivanja, opravdavanja i objašnjavanja ljudima koji su jednu svjetlosnu godinu iza mene, dosta mi je prženja na lomači, dosta mi je nabacivanja osjećaja krivice, dosta mi je da me se ponižava, da me se blati, da govore o meni iza mojih leđa unatoč milijunima puta koliko sam ih molila da mi kažu u facu sve što ih smeta, da budu iskrene, da se sere po mom životu, dosta mi je biti sluga njihovim hirovima, dosta mi je toga što ih se ne može natjerati da pogledaju sebe, svoj život, svoje postupke i da malo proanaliziraju svoje riječi pa da tek onda idu suditi drugima.
Post je objavljen 05.02.2005. u 01:10 sati.