11.10.2004.
Sivilo dana. U zraku miriše sjeta. Spuštam se pod zemlju, laganim koracima prolazim pothodnikom. Promatram lica koja prolaze pored mene, ne dopuštajući im da me primijete, odvojila sam se od te rijeke ljudi koja se stalno račva dok se i zadnja kapljica ne odvoji noseći sa sobom svoj mali privatni svemir. Plaše me njihova blijeda bezlična lica. Muzika je ta koja me štiti od njihovih kritičkih pogleda, oko mene je napravila neprobojan oklop, odvojila moj svemir od njihovih i dopustila mi da ih promatram sa sigurne daljine.
Koje se misli njima sada množe u glavi? Da li su sretni, zaljubljeni, ljuti? Kamo idu, zašto idu? Imaju li posao, ženu, muža, djecu, kuću, stan, auto? Da li je njihov život bio veseo ili tužan? Da li su zabrinuti, bolesni, površni, inteligentni, dobri ili zločesti? Pitanja sama od sebe dolijeću, a odgovore ne tražim. Bježim, povlačim se u svoj svijet mašte, ulazim u drugu dimenziju i ne primjećujem ih više, postaju samo statisti u mojoj igri.
Ulazim u vlak i sjedam do prozora. Glasan zvižduk, polazak. Kuće, auti, ljudi svi prolaze tako brzo, bez znanja o mojem postojanju. Izmjenjuju se svjetla na semaforima, bezosjećajno teku brzaci zombija. Oči mi postaju teške, boje te turobne slike počele su se topiti. Grad se pretvorio u apstraktno djelo nekog malog djeteta, toliko tragično da je zapravo smiješno.
- 19:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #
• ulica, vlakovi, tramvaji, kolodvori - jedinstvena i neponovljiva konstelacija koja tankom niti, samo na kratko, veze zivote potpunih stranaca (ananda 11.10.2004. 22:42)
Post je objavljen 05.02.2005. u 00:17 sati.