15.09.2004.
Gledala sam prije par dana Povratak kralja (opet), u njemu je bio jedan dijalog između Gandalfa i Pippina koji me potaknuo da ponovno počnem razmišljati o svojoj smrti.
Pippin: "I didn't think it would end this way..."
Gandalf: "End?"
Gandalf: "No, the journey doesn't end here."
Gandalf: "Death is just another path...One that we all must take."
Gandalf: "The grey rain-curtain of this world rolls back, and all change to silver glass..."
Gandalf: "...And then you see it."
Pippin: "What? Gandalf? ...See what?"
Gandalf: "White shores...and beyond."
Gandalf: "The far green country under a swift sunrise."
Pippin: "Well, that isn't so bad."
Gandalf: "No...No it isn't."
Od onog trenutka kada smo začeti počeli smo umirati. Ne bojim se smrti, samo me strah patnje i boli koju bi ona mogla nanjeti onima koji me vole. Mnogi maštaju o svojoj svadbi, ja planiram svoj pogreb. Morbidno. Uvijek sam mislila kako ću umrijeti prirodnom smrću, onako kao stara već svima dosadna bakica, nadam se da me netko neće ubiti ili da se ne razbolim, tako da proživim ovaj život u potpunosti. Tko zna što dolazi poslije smrti? Ne želim ni pomišljati na to, što dođe neka dođe, sigurno nešto dolazi, nikada neću ni saznati dok budem živa, čemu se onda zamarati sa takvim pitanjem. Ja sam spremna na smrt od dana kada sam rođena.
Pitam se kada ću umrijeti, koliko će ljudi doći da me isprati, koliko će ih plakati iskreno, a koliko će hiniti neku žalost? Razmišljam da li ću išta ostaviti iza sebe, neki trag da sam postojala na ovome svijetu, da li ću ostati dugo u sjećanju onih koji me znaju, ili ću ispariti kao da me nikada nije ni bilo. Možda nakon smrti živimo onoliko koliko nas se ljudi sjećaju. Čak sam pomišljala da napišem oporuku, ili barem neku lijepu riječ onima za koje mislim da će tugovati, možda i neku uputu kako da me sahrane, ili je to možda previše od mene da tražim? Željela bih da me spale i da pepeo prospu negdje, još nisam odlučila gdje ali na neko meni važno mjesto (još ni jedno nije postalo strašno važno), željela bih da mi na sprovodu sviraju neke pjesme koje pokazuju moj pojam gubitka (May it be, Into the West, Breaking of the fellowship), ne želim da svećenik (koji me i ne poznaje) priča neke nebuloze o nekim fizičarima i misliocima (kako to u mom gradu inače bude) već da pročita radije neku meni posebnu pjesmu (još nisam naišla na takvu, al budem) ili neka govore oni koji su me znali. I neka ne bude puno suza, neka ne bude puno boli, srest ćemo se opet, u snovima, u mislima, u sjećanjima.
- 08:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #
• brini samo o onome što ćeš ponijeti sa sobom kada umreš. ono što ostavljaš samo te može vratiti u samsaru. (duby 15.09.2004. 09:19)
• samo ne zaboravi, da i prije umiranja mozes imati lijep zivot, mozda ne bas Valinor ali svejedno. Namar, meldis nin. (isilloth 15.09.2004. 12:01)
• ajme... koliko infantilna vizija... nekako zrelija vizija smrti čini mi se ona s mantijom i kosom na dopustu... ako ništa, imaš se barem nečemu nasmijat... ovo je čista sujeta... (Kontemplativa 15.09.2004. 13:02)
• možda oni maštoviti, s vizijama (ma kakve god bile) idu na neko drugo mjesto, daleko od emocionalnih i kreativnih invalida. nadam se svim srcem. honestly:-) (tiniwiel 15.09.2004. 21:11)
• Infantilism is my middle name. (Erato 15.09.2004. 22:10)
Post je objavljen 05.02.2005. u 00:01 sati.