…Ne diraju me više ljudi. Ni žene, ni muškarci. Svi su mi nekako isti, isprazni. Neprivlačni. Povlačim se u sebe gonjen vlastitim razmišljanjima. Dječak u meni već je odavno zamro, uplašen i izgubljen. Dugo već ne pita kuda to idemo. U glavi stotine glasova, više i ne brinem da li se čuju. Vani. Odbačen sam od svih poput stare oronule ulične kurve. Libim se pogledati u sivilo ulica, radije pognute glave, spuštena pogleda prolazim goneći putokaze vlastitog stratišta. Bezosjećajno. Gnušam se licemjernih pogleda kvazi zaljubljenih. Misle da su bolji od mene, da su se izdignuli iznad surovosti prašnjave ulice, a zapravo ne shvaćaju da žive u zabludi vlastite nezrelosti. Vlastite gluposti i neznanja. Lutaju kroz svakodnevnicu kao što uginule ribe plutaju kanalom ljudskog izmeta. Mrtvi i smrdljivi. Odavno izgubljene, ubijene sposobnosti prožimanja života. Njihove sudbine – isprazne priče ispričane na strunama uličnih svirača. Jeftine, kratkotrajne i isprošene. Završene tupim zvukom kovanice koja udara na dno kofera. Njihove duše odavno prodane za grumen površne nježnosti. Silovane i istrošene…
Post je objavljen 12.01.2005. u 21:25 sati.