čovjek sam. francuzi koriste frazu da civilizacija 'polira ljude'. ja sam ispoliran. jesam li čovjek zato što sam ispoliran ili sam ispoliran zato što sam čovjek? a što ako nisam ispoliran? mogu li ja biti neispolirani čovjek? banalni me razlozi sad navode na ovakva razmišljanja, obični, svakodnevni, civilizacijski.
zašto je naslov ovog razmišljanja 'zov divljine'? u sjećanje mi dolazi moj ujak i njegov vuk koji je odrastao u kavezu. kolale su priče po selu kako se vuk ne može pipitomiti, da vuk ostaje vuk. da, sjećam se njegovog pogleda, žute rengentske oči za koje nisam bio siguran jesu li me uopće zapažale.
taj me vuk često prati u mojim krstarenjima po planinama. nismo se još nikada suočili, onako licem u lice, al znam da je tu, blizu, sasvim blizu. jednom sam usred noći podigao glavu i pogledao u smjeru šušnja koji me prenuo iz sna. spazio sam simpatičnu gegavu stražnjicu kako nestaje u sivilu noći. ne, nije to bio on. instinkt mi je govorio da nije.
i kad čujem njegov zov, pozavršavam poslove, odlazim kući i pakiram ruksak. obično me čeka na rubu šume i ja krenem za njim. ljudi me po selima pitaju jesam li ga sreo. pravim se da ne razumijem pitanje jer znam da bi netko od njih bio u stanju uzeti pušku i krenuti za njim u potragu. i znam da mu nitko ništa ne može, al' svejedno, duša me boli i na samu pomisao da bi u toj divljini ostalo samo sjećanje na njega.
Post je objavljen 05.01.2005. u 11:27 sati.