mala, krivozuba, crvenokosa curica od svojih šesnaestak godina sjedila je na kamenu uz more. puhalo je olujno jugo i podizalo joj zelenu haljinicu s crnim točkama, otkrivajući pritom njene ružičaste bokerice i tanke koščate noge. ali, nitko nije mogao vidjeti te dijelove njezinog tijela iz te perspektive, jer je vjetar otjerao sve brodice u porat.
šlapice su joj bile potpuno mokre od mora koje je zapljuskivalo obalu, a pri naletu jednog velikog vala lijeva joj se šlapica otkinula od stopala i zaplutala po mutnom plićaku.
dva su se raka bezuspješno pokušavala dovući do pukotine u stijeni gdje ih je čekala čitava račja obitelj.
jugo je vitlalo njenom dugom, crvenom kosom i plelo je o grane bora koji se nadvio nad žal.
a njega nema...
plakala je tiho i bolno, suze su, nošene vjetrom, tekle sve do malih cvjetića na njenim ušnim resicama.
«gdje mi je pamet bila?», jecala je.
«tuka, koza, notorni kreten. što je meni ovo trebalo??!!ja sam najobičnija neoprezna krava. mogla sam i misliti da će tako biti.» šaputala je dok su se suze sve brže slijevale niz njene pjegave obraze.
«zašto sam ja morala sjesti baš na najoštriji kamen na obali, jebo me glupu? šiljak mi se silovito zabio u guzicu...
moram posuditi od bake onaj balon za hemoroide...» pomislila je, ustala se jaučući, pokupila šlapicu iz plićaka i krenula kući.
Post je objavljen 04.01.2005. u 20:49 sati.