Danas je zadnji dan u Fesu. Odlučio sam provesti ga u još jednoj šetnji feškom medinom. Namjeravam posjetiti medresu Bou Inania, štavionice kože (feške su najpoznatije u čitavom Maroku) te napraviti mali shopping. Želja mi je kupiti posudu za tajine, tradicionalno marokansko jelo, a možda naiđem i na još nešto.
Jutro sam proveo pakirajući torbu, potom sam otišao na autobusni kolodvor, ostavio torbu u garderobi (DH 5) te kupio autobusnu kartu za Rissani. Bilo je moguće kupiti kartu ili preko CTM-a (nacionalne bus kompanije) ili preko nekog od privatnih prijevoznika (šalter 13). Odlučio sam se za privatnike. Njihova usluga je malo lošija, ali jeftinija. Karta je došla DH 101. Polasci su u 06:30, 10:00 te 22:00 sata. Odlučio sam se za onaj u 22:00 s dolaskom u Rissani u 07:00 sljedećeg dana. Put me potom odveo u Ville Nouvelle u potragu za otvorenom bankom kako bi se opskrbio s još malo dirhama za sutra, budući da je nedjelja. Nažalost, shvatio sam da u Maroku banke ne rade ni subotom ni nedjeljom, a ostale mjenjačnice ne postoje. Morao sam se pomiriti s činjenicom da ću sutra safari morati platiti u eurima, što baš nije najisplativije jer u bankama sa za EUR 1 dobije DH 10,79 dok svi ostali primjenjuju tečaj EUR 1=DH 10.
Oko 13 sati otišao sam na ručak. U medini se nalazi čitav niz jeftinih restorana, posebice oko glavnog ulaza Bab Bou Jeloud, kao i mnoštvo štandova s hranom. Za oko mi je slučajno zapeo jedan restoran odmah uz Bab Bou Jeloud (naslanja se na vrata s njihove unutarnje strane, lijevo). Restoran se zove "Café Panorama Bou Inania" i ima prekrasnu terasu na krovu gdje se može jesti i promatrati medinu. Cijene su prihvatljive: pastilla DH 60, couscous i tajine DH 40 ili se možete odlučiti za 3-dijelni menu (predjelo, glavno jelo, desert) za DH 60. Ja sam se odlučio za pastillu (ili bastaila na arapskom). Riječ je o usitnjenom pilećem (tradicionalno golubljem) mesu, pomiješanom s nasjeckanim jajima mariniranim u limunu, te bademima i raznim začinima poput šafrana, šećera, cimeta. Smjesom se napuni neka vrsta lisnatog tijesta i stavi peći. Kad je pečeno, posipa se šećerom u prahu i cimetom te posluži. U vodiču piše da je ovo najukusnije marokansko jelo i da ne bi trebalo otići iz Maroka bez da se proba. Ja se ne mogu složiti s tom tvrdnjom. Onaj tko voli mješavinu slatkog i slanog, mesa i badema, zavoljet će ovo jelo, ali meni je osobno preegzotično, jedno od onih jela koje sam probao jednom i vjerojatno nikad više. Račun u restoranu - pastilla, mala boca vode i usluga (ovdje u Maroku naplaćuju uslugu/napojnicu, uopće ne pitaju koliko želiš dati napojnice, samo uzmu) - bio je svega DH 80.
Poslijepodne sam proveo u šetnji medinom. Danas je šetnja bila veoma ugodna: bez puno ljudi, "vodiča", ali i s manje otvorenih trgovina - vjerojatno zato jer je subota poslijepodne. Nažalost, medresa Bou Inania je također bila zatvorena tako da nisam uspio razgledati unutrašnjost, kažu, jedne od najljepših teoloških škola u Maroku, izgrađene još sredinom 14. stoljeća. U samom srcu medine razgledao sam izvana i Qayrawin đamiju, najvažniju đamiju i najveću u Maroku koja može primiti oko 20,000 vjernika. Uz đamiju je i sveučilište na kojem je studirao i veliki putnik i geograf te povjesničar Ibn Kaldun. Nažalost, kao i druge slične građevine u Maroku, i ove su zatvorene za ne-muslimane. Prošetao sam kroz nekoliko souqova ili tržnica, a potom zamolio jednog dječaka da me za DH 10 odvede do poznatih feških štavionica kože, budući da ih je teško sam pronaći. Zlatno pravilo u medini je, ako je potrebno, radije upitati za pomoć nekog dječaka, nego starijeg "vodiča" jer će vas dječak za DH 5-10 odvesti do mjesta na koje ste željeli doći i otići, dok se starijeg "vodiča" nećete više moći rješiti do kraja dana i inzistirat će da vas vodi po medini. Dječak me odveo do jedne tvornice kožnih prozvoda i njene trgovine s čije terase se pruža pogled na štavionice kože. Za DH 10 možete se popeti na terasu te čuti od vlasnika kratko izlaganje o procesu obrade kože. Feške štavionice kože su najpoznatije i najstarije u Maroku i neprekidno rade još od 11. stoljeća. Proces je sljedeći: ovčja koža s dlakama najprije se umače u bazene s otopinom koja ju omekša toliko da se može ostrugati sva dlaka i dobiti glatka ravna površina. Potom se koža umače u bazene s prirodnim bojama (npr. žuta se dobije od šafrana, plava od indiga...) i potom se stavi na sijeno na ravne krovove kuća da se osuši. Zatim se od kože rade razne proizvodi poput torbica, cipela, novčanika itd. Tvornica i trgovina u kojoj sam bio zove se Porte Principal-Tannerie, Chez Mohamed Robio, Hay Lablida Chouara Anciene Medina N°1 Premiere a droite (GSM 065.33.81.99 / FAX 055.74.08.59). Meni su u trgovini za oko pale korice za kuran (koje mogu poslužiti i kao fascikl za razne papire) te dva mala ženska novčanika za sitniš kao pokloni za prijateljice. Oboje od ovčje kože i ručno ukrašeni ukrasom u kojem se nalazi i vrlo mala količina zlata. Prvotna cijena bila je ukupno DH 290, a na kraju sam cijenkanjem sve dobio za DH 190. Cijenkanje je dio tradicije u ovom kraju svijeta. Trgovac od vas očekuje da se cijenkate jer to donosi zabavu i njemu i vama, a vi usto sebi uštedite i nešto novca. Ima trgovaca koji će se čak naljutiti ako se ne cijenkate. Nažalost, posudu za tajine nisam stigao kupiti i to ću morati učiniti u Marrakechu. Ali sam zato u medini probao marokanske datulje. Zemlje Magreba (Maroko, Alžir, Tunis) poznate su po njihovoj proizvodnji i ovdje ih ima doslovno na svakom koraku. Ima ih svakakvih vrsta (suhe, svježe, ovakve, onakve, iz ove regije, iz one regije...), a cijene se kreću od DH 20 do DH 80 po kilogramu. Ja sam uzeo 15 dag svježih datulja. Odličan desert.
Oko 18:00 već se spustio mrak, počela je padati i kiša tako da sam otišao na kolodvor sačekati autobus. Nedostatak feškog autobusnog kolodvora je taj što nema čekaonice i jedini način da sjednete je da sjednete ili na pod ili u jedan od mnogih kafića te popijete i pojedete nešto. Baš kad mi je dojadila šetnja gore-dolje po kolodvoru, grupa Marokanaca pozvala me u jedan kafić gdje se na televiziji prikazivala nogometna utakmica Francuska-Irska, kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine. Nogomet je nešto poput nacionalnog sporta ovdje u Maroku, podvuda se o njemu govori - na televiziji, u novinama, na ulici. Primjetio sam da je Marokancima teško palo nedobivanje domaćinstva svjetskog nogometnog prvenstva najprije 2006., a potom i 2010. godine. Francuzi i Irci igrali su neodlučeno. Ja sam usput popio čaj od mente i pojeo omlet-sendvič, još jedan od marokanskih specijaliteta, za samo DH 7. Na roštilju se peče mljeveno meso koje je dobro začinjeno, naročito paprom, potom se nakon nekog vremena doda jaje, sve pomiješa. Na kraju dolaze sitno nasjeckani komadići rajčice. Smjesa se stavi u izdubljenu lepinju, na vrh se stavi nekoliko komadića pomfrita i jelo je gotovo. Jednostavno, brzo, jeftino i veoma ukusno. Meni je osobno jako prijalo.
Oko 21:00 sat spustio sam se do šaltera jer su mi rekli da dođem sat ranije kako bi ranije zauzeo mjesto. A kad ono bus za Rissani ne idu! Zašto, naravno, nisam razumio. Međutim, ponudili su mi da se odmah ukrcam na bus za Er-Rachidiju , gdje ću potom presjesti na bus za Rissani. Pristao sam. Vani je lijevalo kao iz kabla.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:52 sati.