Sanjao sam nešto divno, nešto što je odavno zaboravljeno. Shvatio sam da sam nigdje i da moram krenuti negdje. Znao sam da je ono što je odavno izgubljeno tu negdje, zapravo svuda oko mene. Hodao sam slijep pored zdravih očiju i bio jedan iz gomile. Ne usudim se pogledati u zrcalo da mi oči ne izgore pokazujući griješnu dušu. Pustio sam da me vode zablude vlastitih užitaka, zablude osobne Sodome i Gomore. Zablude koje su od pamtivijeka servirane na srebrnom pladnju prepunog meda i šećera kako bi se prekrio gorak okus obmane. Servirane od bezdušnih robova poslanih od magova-gospodara kojima se pohlepa cakali u očima.
Stvarajući iluziju boljeg života uvjeravajući nas u svoju istinu i obmanjujući nas poput male djece magovi-gospodari nemilosrdno nas slaše u rat, glad, bijedu,… hraneći svoju nezasitnu sotonsku glad za dušama nevinih. Magovi žedni slave, dukata i krvavih vagina. Ali ne, nisu oni sotone. To je laž. Sotone smo mi. Zbog toga što smo se svi, širom otvorenih ruku, zdušno i svijesno prepuštali toj plimi živjeći u spokoju ljudskih gluposti, površnih istina i lažljivih ljubavi. Dopustivši da budemo opijeni, zaluđeni i uvjereni u vječnost vlastitog bića. Ne želimo vidjeti da to samozvano inteligentno dvonožno biće, imenom čovjek, samo pluta kroz mikron vremenske beskonačnosti ne svačajući svoju prolaznost i beznačajnost u kozmičkom rasporedu. Paradoksalno, to isto stvorenje iako ne čini ni kap u univerzalnom toku života ne osjeća i ne zna voditi svoju moč dovoljnu da uništi život oko sebe, prirodno okruženje uspostavljeno kao komadić univerzalne slagalice života. Okreni glavu – vidi! Načuli uši – čuj! Čovječe otvori vrata svog pomračenog ega, izađi van i pogledaj što je još ostalo od onog raja u koji si koraknuo tako davno i pretvorio ga u sivilo smoga, kiselih kiša i dvospolnih krznaša. A čini se da je bio tu još jučer.
A zemlja vidi sve, čuje svaku misao koja nečujno u svijetu ljudskog razuma neprimjetno kapa na tlo šireći svoj glas u očaju zbog unaprijed izgubljene budućnosti. Ja koračam neprimjetan kroz gomilu sa bolnom, sotonskom grimasom na licu poput neke mordorske utvare pokušavajući istisnuti glas upozorenja kroz usta čvrsto zašivenih koncem satkanim komforom modernog čovjeka. I dok pokušavam otrgnuti te iste konce kroz mozak mi tutnje pohotni smjehovi magova-gospodara zabijajuči se poput ledenih strijela. Krv koja kapa niz moje usne privlači protuhe nesvjesne životne istine da se hrane mesom neprimjetnog luđaka. Nahuškani od bezgrešnih crno haljinaša koji se kunu na meso i krv križa sveopće žrtve, a sami ga prozdiru poput hijena što razvlače strvinu u savani. Od onih istih od kojih sam prozvan i proklet. To proždiranje protuha, tih zubatih crva vođeni prizemnom nakaznosti učini ono što je trebalo spriječiti - otvoriše mi se usta, a iz njih protutnji glas bezvrijednosti očajnički viseći u zraku tražeći barem jednu neiskvarenu dušu da se pritisne na nju poput pečata ultimativnog upozorenja. Ali bez nade za to…
Sad shvaćam da sam usamljen. Da sam kao neka rijetka ptica čiji krik odzvanja poput vječne opomene ništavilu ljudske gluposti zvane naspredak, civilizacija. Ja sam na putu iz nigdje u negdje očajnički tražeći posljednju slamčicu spasa. A pitam se da li nisam krenuo prekasno?
Post je objavljen 27.12.2004. u 00:21 sati.