Uvijek se mlako nećkam kad nedodirnuto postaje opipljivije od poznatog. Nećkam se u priznanju i osjetu vruće-hladnog jer znam da ću sutra misliti kako se nemoguće nije moglo desiti.
Ali sada dok tvoje ruke uranjaju u crvenu zemlju, ti oblikuješ i moje tijelo, vlažni mi val opjeva stopala i bedra i sama postajem ta crvena žila života koju si pronašao na obali. I naslanjam se leđima na topli kamen koji miriše tvojim dahom na mom vratu i otvaram se. Pokreti tvojih ruku opisuju moje grudi, a ja se samo smiješim toj stvarnosti,pa otvaram oči i susrećem se s tvojim pogledom što ništa ne pita ni ne traži.
Ostaje nedodirnuto.
Post je objavljen 25.12.2004. u 10:12 sati.