Pa da i ovdje stavim taj tekstić što ga osmislih pod (laaaaganim, u tome je caka) utjecajem alkohola dok smo se ja i jedna moja frendica "opijali" jučer u jednom zgodnom bircu kojeg fakat nikad ne bi našao sam (neću reć koji je jer vjerojatno svi znaju za njega pa bum ispal tumplek, Which Is Not Good For Public Relations):
Gledam kako se, što se Božić i Nova Godina sve više bliže, množe postovi raznoraznih forumaša koji su, eto, zapali u depresiju poput hrčka kojem se zaglavio kotač za trčanje. I onda si mislim, kako to da mene ne pere ista depra... mislim, nije da je moja situacija nešto puno drugačija od ovih o kojima čitam. I sjetim se kako me ustvari prala depra prije kojih pola godine. Tad sam bio u žestokom klinču neuzvraćene ljubavi i puštao sam suzice gotovo triput tjedno (no joke). Ljudi oko mene primjetili su kolko sam se promjenio... prestao sam se smijat. A to je za osobu koja je inače izuzetno vedrog duha velika promjena.
I to je kvaka sa depresijom... to je spirala koja ide samo dolje. Samu sebe hrani. Začarani krug...
No, kad se činilo da nema izlaza iz te moje depresije, našao sam svoj Zen. Našao sam ono što mi je trebalo da se ponovno posadim "u plodnu zemlju života svog"... ustvari, ono što mi je trebalo da počnem primjećivati i ono dobro što imam, a ne samo ono što nemam. O, i dalje ja osjećam povremenu usamljenost kako me stegne, i dalje mi se desi da me ta glad za nečijom ljubavi skoli... no sad me ti vjetrovi ne bacaju unaokolo, više nisam tek grančica u oluji. Našao sam svoj Zen, svoj korijen.
E sad... što je to Zen? To je uvid, osjećaj, nešto čemu se uvijek možemo vratiti, sigurni da će, jednom kad ga nađemo, uvijek biti s nama. Zen ukorijenjuje, Zen oslobađa. Ne čini da svi naši problemi nestanu, no čini da vidimo i dalje od njih...
Ne može se reći da postoji univerzalni Zen za svakoga. Upravo obrnuto... svatko ima svoj. Za mene, moj Zen je bilo prisjećanje vlastite srži. Prisjetio sam se onog što sam zaboravio da je u meni. Činjenica da sam puko skroz u to vrijeme i da sam iz čistog obrambenog refleksa potegao nazad u duhovnost (u trenu kad sam uvidio svoj Zen čitao sam Tao te Ching) je samo dokaz da se Zen ne pronalazi tek tako. U nama mora biti ta iskrena potreba za mirom, za oslobođenjem...
I tako, pišem ovo ne da bi dijelio lekcije, nego da na svoj način, koliko se to da, kažem onima koji su sada u depresiji, koji ne znaju kamo, kuda, kako, da im kažem, "nađite svoj Zen!". Gdje i kako ćete ga pronaći nije toliko važno (to niti ne možete znati dok ga ne nađete), ono što je važno je otputiti se u tu potragu. Tražite svoj Zen, tražite ga svaki dan. Sam čin te potrage već je proboj iz one strmoglavljujuće spirale koja nas želi usisati poput crne rupe. Želim samo reći da se odgovor nalazi u vama, i u toj potrazi. Ne u pukom životarenju i iživljavanju u tupilo koje nudi samo privremeni zaborav.
Vaš Osobni Zen možda ne nudi rješenje svih problema, ali omogućuje mir u duhu koji nas oslobađa da od svojeg života napravimo sve što se napraviti da...
-G.
Post je objavljen 21.12.2004. u 19:58 sati.