Snijeg… pada prvi snijeg.. tiho pada ulicama grada…nananannanaa… e kad sam bila mala, moja je majčica često pjevušila ove i druge stihove pokojnog Tomislava Ivčića (ne pitajte, ne znam ga ja!). Imala sam onda tek nekoliko godina, al ti su mi stihovi baš ostali u sjećanju, i sad svake godine kad vidim da je snijeg pao, ta mi pjesma zvoni u glavi. Nem pojma zašto, uvijek je tako. Al kako je ljeeeeeepo!!! Sve je bijelo…
A ja… opet se osjećam izgubljeno u ovome svijetu! Ne znam tko, il što je ubilo u meni onaj osjećaj pravoga Božića. Znate ono kad je sve veselo, obitelji i sve to.. ona toplina, unatoč stupnjevima ispod nule… ma baš onaj krismas filing! E toga sad više nema. Sad ni nemam osjećaj da je Božić, zapravo - BOŽIĆ. Više na to gledam kao; nema škole! Dobro, istina je da sam onda bila dijete i svaki takav blagdan doživljavaš s extra big uzbuđenjem, al glupo mi je što toga više nema. Al nije to samo kod mene, puno ljudi to misli. Gledaš ljude u gradu, svi imaju tužne face… pa ovo vrijeme bi tako ljepo bilo kad bi svi bili sretni… al koga zavaravati?!
Neki dan neki tip svira nešto, nisam sigurna šta, i pjevuši božićne pjesme. Prolazim ja s nekoliko legica, i jedna mu ubaci nekoliko kunica u šeširić, što je imao ispred sebe. On je zahvalio, al onako glasno i veselo, i zapjevao jednu pjesmu, sad se ne sjećam točno koja je bila, al znam da sam s legicom imala onaj eye kontakt i objema se kes nalijepio na lice! Neku pjesmu što volimo. Znate kak sam se ja osjećala ljepo! Pa taj mi je čovjek uljepšo dan! Eto, jedan ulični svirač, glupo rečeno; prosjak! Male stvari čine život moj lijepim. Pa tako malo nam treba da bi se osjećali sretno, samo što mi to ne znamo naći! Zašt je to tako?
Post je objavljen 20.12.2004. u 21:41 sati.