Zapravo sam željela napisati blog o ovom naslovu gore, ali ne mogu. Ne danas.
Ovo je upućeno vama, odnosno tebi, ako si samo jedan (a znam da nisi), koji si najposebniji oblik odvratnosti koju u sebi može imati čovjek. Tebi, koji si sebi uzeo slobodu ispoljavati svoje frustracije i bolesne seksualne maštarije nad nekim tko ovisi o tvojoj pomoći. Tebi, koji radiš u dječjem domu Brezovica, skrivaš se iza paravana humanosti i brige za najpotrebitije, a zapravo si ništa drugo nego smeće ljudskog roda, i to ono po kojem treba da gaze i ljudi i stoka i kamioni.
Nema ništa lijepog u meni večeras, zagadio mi dušu ovaj prezir pomiješan sa gorkim okusom bespomoćnosti. Jest, prezir zagađuje dušu. Ali večeras si ga dopuštam. Voljela bih izbljuvati iz sebe tu spoznaju da živim u ovom odurnom svijetu koji postoji samo zato da bi jači dokazivao svoju nadmoć nad slabijim. I, k tome, ne zaboravimo, pobrao lovorike za čestitost i plemenitost.
Što ti to u tebi daje snage da se ujutro pogledaš u zrcalo? Kako ti se ne gade tvoje oči, tvoje ruke, tvoj glas? Iz čega crpiš inspiraciju za riječi? Ti si šljam uličnog pijanca. Ma i gore od toga. Jednostavno, nisi čovjek niti životinja jer nijedno od tih nije sposoban tako nešto uraditi. Ti si čudan oblik života, humanoid bez vrijednosti - ti si ništa.
Sljedeći put kada udariš bespomoćno dijete koje ovisi o tebi jer ti možda ručak nije bio slan, ili kad se izvičeš na njega jer ne zna a nisi mu objasnio ili kad zavučeš ruku u njegove hlače ili suknju jer je retardiran i znaš da će to biti vaša mala tajna, želim ti da pogledaš u par blagih očiju, koje te gledaju. I neka te masakriraju svojom nevinošću. I svi vi, koji imate vlast promijeniti to, a ne želite, samo vam želim da vam proradi savjest i da onda dugo nakon toga patite. Da vas ne kazne svjetovni sudovi, niti odbačaj okoline, već vi samo da dođete do spoznaje - da je nepopravljiva vaša šteta, da vas vaša savjest proganja i da se s tim budite svakog jutra svojeg života.
Imala sam donedavno svoj mali svijet u ružičastom. Nije bio idiličan, ali bio je moj i sve se u njemu dalo ispraviti. On nestaje, poprima boje ružnog sivila, shvaćam i osjećam, neće se iskorijeniti ta zloba iz čovjeka. Nikako. U danima kao što je ovaj, stvarno poželim da požuriš svoj dolazak Bože. Ovaj je svijet ruglo. Pomozi mi da ne tečem sa stvarima ovog svijeta. Da se držim izvan njih.
Post je objavljen 03.12.2004. u 23:55 sati.