U jednoj knjizi Roberta Fulghuma, napisao je kako se na početku knjiga i na kraju filmova pojavljuju "zahvale". Popis onih čijemu ih znanju i sposobnosti dugujemo. Bez njih, knjiga ili film ne bi bili mogući. Onda je on, u tom smislu, napisao svoje zahvale. To mi se činilo tako lijepo i simpatično, da sam i ja odlučila napisati svoje zahvale.
- Hvala starom, sijedom djedici koji je namigivao mojoj mami s vragoljastim osmjehom. Naučio me da teenager uvijek ostaje u nama.
- Hvala malom crnom psiću koji se uporno trudio obaviti nuždu, ali nikako nije mogao jer smo mu se brat i ja smijali. Podsjetio me da je svakom neugodno ponekad.
- Hvala malom paučiću kojeg sam našla u sobi i nisam ga ubila već pustila van. Podsjetio me kako se možeš dobro osjećati kad učiniš dobro djelo.
- Hvala jednoj baki, koja, iako nije moja baka, ponaša se prema meni kao da sam njezina unuka. Naučila me da nikada nije kasno imati sretno djetinjstvo.
- Hvala jednom prosjaku u studentskom centru koji je samo tražio studentske bonove ne bi li se najeo. Kad sam mu dala puno više nego što je očekivao, dobila sam najzahvalniji osmijeh koji sam vidjela u životu.
- Hvala jednom forumašu koji mi je ponudio pomoć iako nikada prije nije sa mnom razmijenio ni riječ.
- Hvala crvenom tulipanu koji nisam ubrala. Podsjetio me da je ljepota najljepša u prirodi.
- Hvala mom Micku koji me prepoznao na ulici, na udaljenosti na kojoj je on meni bio samo žuta mrljica i što je tako radosno trčao prema meni. Naučio me da i mačke mogu biti odane poput psa i radovati se još i više.
.......
Post je objavljen 27.05.2004. u 23:18 sati.