O koncertu Bajage u Zagrebu govorilo se tjednima prije nego je i dotični beograđanin konačno stigao u naše krajeve. Svi su imali neko svoje mišljenje (mnogi, nažalost, negativno) i odvijale su se bezbrojne polemike oko toga nije li bezobzirno, prema onima koji su na vlastitoj koži doživjeli ovaj rat, tako brzo dovoditi "ljude s one strane" da nas zabavljaju. Još je jednom pokrenuto pitanje nacionalizma i ozbiljnosti shvaćanja cijele stvari.
Što se mene osobno tiče, muzičare slušam radi njihovih pjesama, a ne radi zemlje iz koje dolaze. I, nečiji (rekoše mi) "sumljivi politički stavovi" mogu me eventualno odbiti od druženja s tom osobom, ali ne i od priznavanja onoga što smatram da je napravio vrijedno spomena. Kao što će, najvjerojatnije, svi ipak pogledati film sa nekim glumcem koji, u privatnom životu, recimo tuče svoju ženu. Ne treba brkati kruške i jabuke.
Da ne duljim-prisustvovala sam spomenutom koncertu. Doduše, ne zato jer sam Bajagin fanatik (više preferiram Balaševića), nego zato jer sam dobila kartu. Da sam tada malo praktičnije razmišljala, puno bi isplativije bilo da sam je prodala. Naime, lik ne samo da je napunio dvoranu, nego je, ktome, i velik broj obožavatelja izvisio. Preprodavači su zacjelo veselo trljali prste brojeći večernju zaradu, koja je iznosila i do 200 kn po karti, a i unatoč tome, nekolicina nadobudnih je, još i nakon samog početka koncerta, uporno jurila oko Doma sportova u potrazi za nekom "dušom koja je odustala u zadnji čas"!
Očigledan dokaz kako se publika već poželjela nekih izvođača za koje je bila zakinuta sve ove godine, a (sudeći po niti jednom incidentu) i kako je naš narod postao manje neprijateljski raspoložen prema istočnim susjedima.
Uglavnom (kako to već biva): ugodna atmosfera, publika koja većinom zna sve riječi, velika gužva za wc/pivo,..., i moja euforija spoznajom da neke pjesme koje volim, a nisam im znala izvođača-pjeva on.
Zadnji je dio koncerta, svakih 15 minuta, inicirao "zvanje na bis", što je, nakon četvrtog (ako se ne varam) puta, već postalo malko smješno. Premda ne volim ego-tripere, opravdat ću mu to kao moguću "nesigurnost kako će biti prihvaćen od publike" i "neodlučnost koliko bi koncert trebao trajati". Možda ona teorija: "dokle god ga zovu natrag-dobro je." :)
A, onda je slijedilo čekanje tramvaja...
Post je objavljen 27.11.2004. u 00:09 sati.