Povijest potroskog prezimena Bešlić
subota , 21.06.2008.
S jezičnog motrišta prezime je nastalo od imenice bešlija iz turskog jezika, što je naziv pripadnika plaćene konjice u turskoj vojsci odnosno pripadnika posebno odabranih, navalnih konjanika, sličnih mađarskim husarima.
Bešlije su u razdoblju mira raspoređivane u vojne posade utvrđenih gradova. Njihovi su zapovjednici imali naslov age, bešlaga.
Inače, tursko beşli došlo je od beş = pet + dometak -ja, dakle petak. Taj dio turske konjice svoj naziv duguje činjenici što su u vrijeme utemeljenja imali plaću pet (turski beş) akči. Ili još točnije: bešluk je stari turski kovani novac od pet groša, petogrošnjak ili od pet para, petoparac, petak.
Danas na mućkom području Bešlići žive u Crivcu (4 obitelji s ukupno 13 duša), gdje su stigli krajem 17. stoljeća.
U venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Pribudama (Crivac tada nije tretiran kao zasebno selo) zabilježena je 12-člana obitelj Grge Bešlića, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 10 kanapa zemlje.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Crivcu su upisane su tri obitelj s prezimenom Bešlić: Ivanova, Jakovljeva i Josipova; prema popisu stanovništva 1948. godine u Crivcu je živjelo šest Bešlića obitelji.
Bešlići su pak starinom s područja današnje hercegovačke općine Posušje (Rakitno ili Rastovača).
U sklopu poznate seobe Hrvata katolika s herceg-bosanskih prostora krajem 1687. godine u Cetinsku krajinu, dojučerašnji se stanovnici Rakitna, predvođeni harambašom Petrom Šipićem pokojnog Stipana, smještaju u novom naselju pokraj Trilja, koje su po njihovu zavičajnom Rakitnu prozvali Rakićanima. Dakako, pri tome su od venecijanskih vlasti dobili i zemlju.
Od ukupno 26 doseljenih obitelji najbrojnije su one s prezimenom Bešlić: Grgur Bešlić pokojnog Mije (8 članova, 13 kanapa), Grgur Bešlić pokojnog Ivana (14, 21), Marko Bešlić pokojnog Petra (5, broj kanapa nečitak), Jure Bešlić pokojnog Mije (14, 12), Nikola Bešlić pokojnog Ilije (5, 18), dok je ime još jednog Bešlića - Marka u izvorniku prekriženo.
U Cetinskoj krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća najspominjaniji je Bešlić franjevac fra Ivan Bešlić rečeni Kiesik, što bi trebalo čitati Ćesić, koji je 1687. godine stigao s ostalim fratrima iz samostana u Rami. Njega je 16. siječnja 1697. godine splitski nadbiskup S. Cosmi imenovao za župnika Vedrina, Jabuke, Graba, Rude i Gradine (Udovičića). Ovaj je franjevac kao M. P. V. Joannes Beslich zabilježen i u popisu fratara sinjskog samostana 27. siječnja 1714. godine. Umro je sljedeće 1715. godine u Sinju.
Bešlići se s triljskog područja šire po Cetinskoj krajini, a u Potravlju ih susrećemo upisane u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729), gdje su zabilježene tri obitelji tog roda: Marijana, Tome i Nike Bešlića.
U maticama župe Bajagić - Obrovac od 1768 - 1800. godine upisani su brojni Bešlići, a zatim i u Gali pokraj Sinja, gdje su se u 18. stoljeću prozvali Munivranama. Tako je primjerice u Gali zabilježena smrt Bože Bešlića zvanog Munivrana (1756. godine), te smrt njegove žene Kate (1756), dok je godine 1800. upisana smrt Ivana Bešlića zvanog Munivrana.
Bešlići će stići i na šibensko područje, a njihovi potomci danas žive u Dubravi.
Inače, prvi spomeni o Bešlićima na njihovoj starini u Hercegovini potječu iz dviju isprava s kraja 17. stoljeća; jedna je iz Dubrovnika, a druga iz Makarske, a u objema se spominje ista osoba fra Antonio Beslich di Rachitno, koji je tada bio vikar franjevačkog samostana u Makarskoj. "Prema prvom dokumentu, datiranom u Dubrovniku 16. XII. 1697. godine katolici i franjevci Kraljevstva Bosanskog potvrđuju autentičnost grba obitelji Mirilović, a kao svjedok, uz ostale, potpisan je i spomenuti fratar Ante; prema drugom dokumentu, onom iz Makarske od 20. X. 1697. godine starješine i redovnici samostana u Primorju navode zasluge Petra i Mate Šoića Mirilovića iz Mostara za katolički puk u Hercegovini i franjevačke samostane u Primorju, a među svjedocima ponovo je fra Ante Bešlić." Riječ je o istoj osobi.
Dakle, nema dvojbe o hercegovačkom podrijetlu Bešlića, a kad se treba opredijeliti je li starina Rakitno, iz kojeg su doselili u Cetinsku krajinu ili Rastovača, onda smo za Rastovaču.
Naime, 1741/42. godine biskup je fra Pavo Dragićević zabilježio u Rakitnu dvije obitelji s prezimenom Bešlić: Nikolinu s 8 i Mijinu sa 6 članova. Iz popisa je vidljivo da Mijinu obitelj sačinjavaju isključivo odrasle osobe, a u Nikolinoj je dvoje djece, koja nisu dorasla za krizmu, jer bi ih inače biskup Dragićević 5. i 6. studenog 1741. godine, u vrijeme boravka u Rakitnu, krizmao. Iz ovoga se može zaključiti da su dijelovi ovih dviju Bešlića obitelji, pogotovo djeca, ostali u stalnom prebivalištu u Rastovači, u tzv. niskoj Hercegovini, dok je radno sposobni dijelovi obitelji i posve nejaka djeca provodili dio godine sa stadima na planinskim ispasištima, kakvo je bilo Rakitno na 900 metara nadmorske visine.
Ovu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da samo 25 godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića (1768) u Rakitnu nema Bešlića niti će ikad više biti, ali ih ima u Rastovači, selu pokraj Posušja, smještenom u niskoj Hercegovini, gdje njihovi potomci prebivaju i danas.
Oni su u Rastovači zabilježeni 4. srpnja 1735. godine, kad u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Stipan Blašković nakon Vinjana posjećuje i Rastovaču. "Uzjaha konja pred večer i uputi se u selo Rastovaču, te prolazeći ispred kuće Mije Martića, na molbu ovoga sjaha da mu blagoslovi kuću i pčele, a nastavivši put stiže do kuće Stipana Bešlića, gdje završi sveti oficij, večera i ode na počinak.
Biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio Stipana Bešlića, koji ima 16-članu obitelj, te Miju koji ima 14-člano kućanstvo (već spominjani Mijo iz Dragićevića popisa u Rakitnu).
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rastovači su zabilježene tri Bešlića obitelji: Mijina i Martinova s po 5 i Petrova sa 7 ukućana; te u Zagorju pokraj Posušja 18-člano domaćinstvo Grge Bešlića i obitelj Ivana Bešlića s 8 duša. Dakle, godine 1768. pet obitelji s prezimenom Bešlić na posuškom području sačinjavaju 43 osobe.
U ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine Bešlići su ovako raspoređeni godine 1741/42: u selu Planinice-Čipuljići (župa Uskoplje) 5-člana obitelj Petra Bešlića; u Novakovićima (župa Vareš) 10-člana obitelj Ivana Bešlića; u Očevju (ista župa) 5-člano domaćinstvo Bože Bešlića i u Crnoj Rici 3 obitelji: Grgina s 8, Matina sa 6 i Ilijina s 5 članova; u Lečićima (župa Kreševo) 5-člano domaćinstvo Petra Bešlića.
Godine 1768. Bešlići su zabilježeni u župi Vareš: u Crnoj Rici 11-člana obitelj Bože Bešlića, isto toliko članova imala je i obitelj Andrije Bešlića, dok je Mijo Bešlić živio kao samac, te u selu Tisovcu 8-člano domaćinstvo Pavla Bešlića. (Preneseno s ogorje.net.hr - a)
komentiraj (4) * ispiši * #
