|
|
| veljača, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Prave riječi na pravom mjestu mogu zavesti, oraspoložiti, nasmijati, vratiti nadu, uništiti, stvoriti, odvesti i vratiti...sve samo ovisi o govorniku i slušatelju!!! Have fun!
POVRATAK
Dobriša Cesarić
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
Za meni bitne...
Etiketa za frenda:
100% poseban!
boja: vesela
vrijednost: neprocjenjiva
made in: my heart!
čuvati: od svega!
voljeti: do neba!!
Ines
=> mrak blog, jako simpa cura!!! =)
Glumica
=> nedavno sam pronašla njen blog i oduševila se kako piše! Rijetko kad me nešto ostavi bez teksta, eto, ona je uspjela! =)
[ Laetitia Dale
=> pjesme koje dušu diraju i savijeti koji zlata vrijede... =)
Soundclick
"I NIJE POSTOJAO TRENUTAK.
SAMO ON I JA NA NEKIM NESRETNIM DIJELOVIMA PUTA.
U SVIJETU BEZ SVIJETA...
BEZ STVARNOSTI SMO SA OSMIJEHOM NA USNAMA U SITNIM NOĆNIM SATIMA KADA NE POSTOJI NIŠTA OSIM SMIJEŠKA ISPOD OBRVA.
I TIŠINA...
TIŠINA PREKINUTA UDARCIMA NAŠIH MALENIH SRDACA DOK LEŽIMO U ZAGRLJAJU JEDNO DRUGOGA, BEZ RIJEČI, BEZ GLASA...
U SVEMIRU GDJE SVAKOM MI RIJEČI PARA KOŽU I DOLAZI DO UZAVRELE KRVI MOG SRCA, DRŽEĆI GA U RUCI, NJEŽNO POPUT NOVOROĐENČETA, OPREZNO DA GA NE POVRIJEDI...
I SAMO ME PREPLAVI SIGURNOST I SRČEKO VIŠE NE LUDUJE.
SADA SE SAMO POLAKO SMIRUJE I NESTAJEMO...
MOJ LJUBLJENI I JA U SNOVIMA TAME..."
(Written by me...)
VOLEVO DIRTI CHE TI AMO
Dal rumore del mondo
dalla giostra degli attimi
dalla pelle e dal profondo
dai miei sbagli soliti
dal silenzio che ho dentro
e dal mio orgoglio inutile
da questa voglia che ho di vivere…..
volevo dirti che ti amo
volevo dirti che sei mio
che non ti cambio con nessuno
perché a giurarlo sono io
volevo dirti che ti amo
perché sei troppo uguale a me
quando per niente litighiamo
e poi ti chiudi dentro te
da ogni mio fallimento
dal bisogno di credere
da un telefono del centro
dalle mie rivincite
dalla gioia che sento
e dalla febbre che ho di te
da quando mi hai insegnato a ridere…..
volevo dirti che ti amo
volevo dirti sono qui (io sono qui)
anche se a volte mi allontano
dietro ad un vetro di un taxi
e questo dirti che ti amo
è la mia sola verita' (sola verita')
tu non lasciarmi mai la mano
anche se un giorno finira'
da ogni angolo dell’anima
dalla mia fragilita'
da un dolore appena spento
da questa lettera…..
volevo dirti che ti amo
volevo dirti che sei mio (che tu sei mio)
che non ti cambio con nessuno
perché a giurarlo sono io
volevo dirti che ti amo
volevo dirti sono qui (io sono qui)
anche se a volte mi allontano
dietro ad un vetro di un taxi
volevo dirti che ti amo
volevo dirti che (sei mio) (che tu sei mio)
che non ti cambio con nessuno
perché sei troppo uguale a me
volevo dirti che ti amo.
.
Bezumno je...
Mrziti sve ruze
jer si se ogrebao na jedan trn...
Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...
Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslisana...
Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...
Okriviti sve prijatelje
jer te jedan iznevjerio...
Ne vjerovati u ljubav
jer ti je netko bio nevjeran
ili ti nije uzvratio ljubav...
Odbaciti svaku mogucnost da budes sretan,
jer nisi uspio u prvom pokusaju....
Nadam se da se na svom putu
ne predajes tom bezumlju.
Zapamti da se uvijek ...
moze pojaviti druga sansa,
novi prijatelj,
nova ljubav,
obnoviti snaga.
Budi uporan.
Trazi srecu u svakom danu.
:=>
=> IME: Maja
=> ROĐENA: jesam
=> ŠKOLA: još uvijek stoji na mjestu
=> ŽIVIM U: Zagrebu
=> OBITELJ: roditelji, bake, deda, mlađi buraz (najbolji brat ikad!)
=> DRUŠTVO: ono što me drži na životu!!! Nema boljih od njih!!! (Ana, Stella, Ane, Iva, Petra, Lovro, Keno, Martina, Katarina, Dora.....)
=> LJUBAV: hmm...
=> MANE: a ono, kasnim...malo sam sramežljiva, al malo, malo, malo...hmm, pa ne mogu se sjetit ničeg drugog... =)
=> VRLINE: svestrana, mislim da sam dobra prijateljica, znam slušat (bar povremeno ;) i td...
=> SLUŠAM: sve i svašta...osim teških cajki i metala... ali više volim reći da volim dobru pjesmu, nego da slušam nešto određeno...
=> VOLIM: društvo, tulume, dobru glazbu i filmove, zalaske sunca, fotografiranje, čokoladu, Uvod u anatomiju, One tree hill, nogomet, Dinamo, svog peseka (Don), crtanje, ples, net, slobodu, čvrst stav, vidjeti osmijehe na licima svojih najbližih, promatrati zvijezde, tražiti nove izazove i iskustva...
=> MRZIM: licemjerje, budilice, glupe profesore, one koji moraju baš sve znati, deklariranje, ljudsku glupost, tešku bukvalnost, pretjeranu zaštičenost, zmije, nasilje...
=> UŽIVAM U: plesu, glazbi, pisanju, crtanju, izlascima, putovanjima ....
(moja druga ljubav... crtanje!!!!)
O ljubavi (najveći potrošać mog vremena!)
* LJUBAV ILI...
DLANOVI TI SE ZNOJE, SRCE UBRZANO LUPA, A GLAS TI ZASTAJE U GRLU?
To nije ljubav, to je zaljubljivanje.
NE MOŽEŠ SKINUTI POGLED ILI RUKE S NJEGA?
To nije ljubav, to je požuda.
PONOSNA SI NA NJEGA I ŽELIŠ GA SVIMA PREDSTAVITI?
To nije ljubav, to je sreća.
ŽELIŠ GA, JER ZNAŠ DA JE ON PORED TEBE?
To nije ljubav, to je usamljenost.
S NJIM SI JER ON TO ŽELI?
To nije ljubav, to je sažaljenje.
S NJIM SI JER TE LJUBI I DRŽI ZA RUKU?
To nije ljubav, to je nesigurnost.
SRCE TI POSKOČI ČIM GA VIDIŠ?
To nije ljubav, to je strast.
OPRAŠTAŠ MU GREŠKE JER SE BRINEŠ ZA NJEGA?
To nije ljubav, to je prijateljstvo.
SVAKI DAN MU GOVRIŠ DA JE ON JEDINA STVAR NA KOJU MISLIŠ?
To nije ljubav, to je laž.
ODREKLA BI SE NAJDRAŽIH STVARI RADI NJEGA?
To nije ljubav, to je velikodušnost.
Srce te boli i sve se u tebi lomi kada je on tužan?
DA, TO JE LJUBAV!
Privlače te drugi, ali ipak ostaješ s njim bez trunke kajanja?
DA, TO JE LJUBAV!
Prihvačaš njegove mane jer su i one dio njega?
DA, TO JE LJUBAV!
S njim si zbog te neshvatljive mješavine boli, sreće i uživanja?
DA, TO JE LJUBAV!
Dala bi život za njega?
DA, TO JE LJUBAV!
(jedna ribica... :D)
: "Always"
This romeo is bleeding
But you can't see his blood
It's nothing but some feelings
That this old dog kicked up
It's been raining since you left me
Now I'm drowning in the flood
You see I've always been a fighter
But without you I give up
Now I can't sing a love song
Like the way it's meant to be
Well, I guess I'm not that good anymore
But baby, that's just me
And I will love you, baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
I'll be there till the stars don't shine
Till the heavens burst and
The words don't rhyme
And I know when I die, you'll be on my mind
And I'll love you - Always
Now your pictures that you left behind
Are just memories of a different life
Some that made us laugh, some that made us cry
One that made you have to say goodbye
What I'd give to run my fingers through your hair
To touch your lips, to hold you near
When you say your prayers try to understand
I've made mistakes, I'm just a man
When he holds you close, when he pulls you near
When he says the words you've been needing to hear
I'll wish I was him 'cause those words are mine
To say to you till the end of time
Yeah, I will love you baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
If you told me to cry for you
I could
If you told me to die for you
I would
Take a look at my face
There's no price I won't pay
To say these words to you
Well, there ain't no luck
In these loaded dice
But baby if you give me just one more try
We can pack up our old dreams
And our old lives
We'll find a place where the sun still shines
And I will love you, baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
I'll be there till the stars don't shine
Till the heavens burst and
The words don't rhyme
And I know when I die, you'll be on my mind
And I'll love you - Always
Ovog se držim... LOL... XD
1. Ako ste previše otvorenog uma, ispast će vam mozak.
2. Ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to rijetko rade.
3. Odlazak u crkvu ne čini vas kršćaninom. Isto kao što stajanjem u garaži ne postajete auto.
4. Nisu traperice to što vam guzu čini debelom.
5. Umjetno inteligencija se ne može suprotstaviti prirodnoj gluposti.
6. Moja ideja pospremanja je prijeći sobu pogledom.
7. Nijedan dokaz ne podupire tezu da je život ozbiljan.
8. Lakše je dobiti oprost nego dopuštenje.
9. Za svaku akciju postoji jednak i suprotan vladin program.
10. Ako sličite na svoju sliku iz putovnice, vjerojatno vam treba putovanje.
11. Računi putuju poštom dva puta brže od doznaka.
12. Savjest je ono što boli kad se svi ostali dijelovi osjećaju izvrsno.
13. Jedi zdravo, budi čio, umri u svakom slučaju.
14. Muškarci su sa Zemlje. Žene su sa Zemlje. Pomirite se s time.
15. Nikoga nisu nikad ustrijelili dok je prao sude.
16. Izbalansiranu dijetu čini po jedan kolač u svakoj ruci.
17. Srednja dob je kad širina uma i uskost struka zamijene mjesta.
18. Propuštene prilike su uvijek bolje od onih ostvarenih.
19. Stara krama je ono što ste godinama čuvali i bacili tri tjedna prije nego što vam je zatrebalo.
20. Uvijek postoji jedna budala više nego što ste računali.
21. Iskustvo je predivna stvar. Omogućava vam da prepoznate grešku kad ju ponovite.
22. Baš kad uspijete spojiti kraj s krajem, oni ih rašire.
23. Ne teži više od svog frižidera.
24. Netko tko razmišlja logično lijepi je kontrast stvarnom životu.
25. Ako morate birati između dva zla, odaberite ono koje još niste probali.
AH, VOLIM OVE REČENICE
Don't frown, that you'll never know who is in love with your smile!!!
One who says that sunshine brings happines has never danced in the rain!!!
Love is the triumph of imagination over intelligence!!!
I always like to know everything about my new friends, and nothing about my old ones!!!
Never explain--your friends do not need it and your enemies will not believe you anyway!!!
„Posebno“ je rijec koja se koristi da opise
nesto poput zagrljaja
ili zalaska sunca
ili osobe koja siri ljubav
osmijehom ili briznom gestom.
"Posebno"
opisuje ljude
koji sve cine iz srca
i misle na srca drugih.
"Posebno"
se primjenjuje na nesto
sto je dragocjeno i vrijedno divljenja,
sto se ne moze unistiti.
"Posebno"
je rijec
koja najbolje opisuje
Tebe!
Nadji vremena za ljubav ...
To je tajna vjecne mladosti !
Nadji vremena za smijeh ...
To je muzika srca !
Nadji vremena za plac ...
To je znak velikog srca !
Nadji vremena za citanje ...
To je izvor znanja !
Nadji vremena da cujes ...
To je snaga inteligencije !
Nadji vremena da mislis ...
To je kljuc uspjeha !
Nadji vremena za igru ...
To je svjezina djetinjstva !
Nadji vremena da sanjas ...
To je dasak srece !
Nadji vremena da ŽIVIŠ ...
Jer vrijeme prolazi brzo,
a NIKAD se ne vrati !
SRETAN PUT U ZIVOT,
MOJI PRIJATELJI!!!
Msn-om kruži jedna mala slatka poručica: " 92% of teens have moved on turbo folk. If you are part of this 8% who still listen to the real music, copy and paste this!" Naravno, kopirala sam ovo i stavila u osobnu. Iako nije baš etički. Tu se sad otvara jedna uvijek aktualna tema oko cajki i izbora glazbe općenito. Može li bilo tko prigovoriti na nečiji izbor glazbe?! Ne, naravno da ne. Svatko ima pravo na svoj izbor. No unatoč tome, treba se zapitati nešto drugo, koliko zapravo različiti mediji, prostorna oglašavanja i uostalom samo društvo utječe na nas?!
Na ovu temu smo prije nekoliko tjedana imali poprilično žestoku raspravu na SRZ-u. Naravno, cajkerska ekipa (iako ih je samo možda dvoje, troje) se digla i napravila strašnu bunu oko vrsta turbo folka, osjetivši se strašno uvrijeđenim kad im je rečeno da se cajke mogu izjednačiti sa turbo folkom i narodnjacima. Iskreno, i meni je malo bilo krivo jel vlada toliko ne znanje u tom područuju. Petljaju se ljudi koji nemaju blagogo pojma o čemu zapravo govore i kakve stavove brane. Dakle, ovo su neke moje definicije već prije spomenturih pojmova:
=> Narodna glazba: - specifična, tradicionalana glazba neke određene države ( Hrvatske, BiH, Turske, Grčke...), koja veoma često nema prevelike veze s komercijalnom glazbom
=> Narodnjaci - Saša Matić, Ćolić i slični. - glazba s malo istočnjačkog šarma, koja ima neki tekst, a melodija je ipak jedna pjevna, definitivno puno kvalitetnija od turbo folka. Glazba koja nosi neku poruku...
=> Turbo folk: - sve redom. Balkanski turbo folk je nešto između cajki i narodnjaka. Po meni, loše glazba, glupi tekstovi... Ipak, zaboravlja se da u turbo folk može spadati i komercijalna glazba npr SAD-a ili Velike Britanije. Osobno smatram da se radi o jednoj zabludi da je turbo folk samo na Balkanu. Ima ga posvuda, ali njegovi nazivi se razlikuju.
=> Cajke:- najniži oblik ljudskog izražavanja putem glazbe (iako, po meni je to vrijeđanje svih glazbenika na zemlji). Užasno glupi tekstovi, melodija "šarafljenja žarulja" i jadna zabava za apsolutne alkoholićare.
Ovo je samo moje osobno mišljenje, nemojte sad krivo shvatiti. Znam da se o ukusima ne raspravlja, ali svejedno, morala sam se baram malo dotaći ove teme jer se kontroverze oko nje stalno i ispočetka ponavljaju...
Poštujem sve ukuse (ili bar pokušavam): od hard rocka do cajki, što bi mogla postati rijetkost s obzirom na to da je tolerancija među ljudima (posebno mladima) po tom pitanju jako jako mala i ima veliku mogućnost da apsolutno nestane.
Okrenuvši se oko sebe, jednostavno je primjetiti različita društvena zbivanja, različite ljude, stilove i mjesta koja posjećuju. Ali također se uz sve to pojavljuju i sukobi, upravo zbog nemogućnosti objašnjenja i toleriranja nečijeg osobnog stava. Ne znanje je najveći probelm i predrasude neće nestati dok se ne nauće ljudi o čemu se zapravo radi.
Pokušajte se boriti protiv toga. Upoznavanje drugih kultura i različita iskustva mogu u tome pomoći. Osobno imala sam neke predrasude prema metalcima i rokerima, ali moja draga frendica ih je sve izbrisala i pokazala mi je njihovu perspektivu svijeta. Hvala na tome!
Poanta sveg ovog je da imate sluha za druge...
A sad idem staviti novu osobnu... u ime tolerancije!!!
Veliki pozz!
Evo mene opet! Zaista bih sad trebala učit, ali nemam volje... Nažalost, moj lijepi život se nastavio silaznom putanjom pa sam zaradila jednu ogromnu dvojbu... Ne znam kako dalje...
Mrzim riječ ne znam. Zvuči tako jadno i bespomoćno (a to definitivno ne bih bila ja), a sad mi se samo to muva po glavi. Dakle, da malo pojasnim. Imam frenda (ili sam bar imala) koji mi je malčice zakompliciro život, jel mi je do njega stalo malo više nego što sam mislila da mi može stati do nekog koga poznajem ne baš predugo. Ne, ne radi se o zaljubljenosti... To me prošlo... Radi se o tome da me lik poslijednjih tjedan dana izbjegava. Ok, bila sam dugo bolesna, ali ipak... A nije mi jasno zašto?!
Boli kad te netko izbjegava. I to netko do kog ti je jako stalo. Kad se približiš liku a on ti veli da odjebeš od njega (da, to bi bile te riječi). Ili još bolje, kad preokrene očima kad si u blizini (a mislila sam da dečki to beš i ne rade... ups, koja zabluda!).
A najgore od svega je to što nisam nimalo ljuta. Samo jako razočarana. Kad bi se bar mogla derat ili kad bi mi bar bilo svejedno. Ali nije. I sad se oko tog živciram do besvijesti (a kako Ante kaže, za svaku minutu živciranja zaradim 10 bora...hvala Bogu na kremicama!). Znam da će se situacija rasplesti, ali trenutno me ova kulminacija kolje u pojam. Ne želim ga izgubiti (jel je dobar lik), a ne želim niti da se tak odnosi prema meni! I što napraviti, pitanje je sada!?
Ako netko ima inteligentan savijet, slobodno nek se izrazi! Svaka ideja je dobrodošla!
Veliki pozdrav! I drž'te mi fige da sve bude povoljno (bar 25% popusta)!
Tiesto - In The Dark lyrics
Trenutno meni jako jako draga pjesma... In the dark by DJ Tiesto
When it seems
Like the world around you's breaking
And it feels
Like there's no one else around you
And it's quiet
There's a silence in the darkness
And it sounds
Like the carnival is over
As you walk
In the crowded empty spaces
And you stare
At the emptiness around you
You wanna go
To the city and the bright lights
Get away
From the sinners that surround you
Cause I will be there
And you will be there
We'll find each other in the dark
And you will see
And I'll see you too
Cause we'll be together in the dark
Cause if it's coming for you
Then it's coming for me
Cause I will be there
Cause we need each other in the dark
And if it terrifies you
Then it terrifies me
[ In The Dark lyrics found on http://www.completealbumlyrics.com ]
Cause I will be there
So we've got each other in the dark
As I look into the sky
There's sparks bright as ice
You want me to take you over there
I want you to stay with me
Cuz you're not the only one
The only one
No, no
Don't worry
You're not the only one
Cause if it's coming for you
Then it's coming for me
But I will be there
Cuz we need each other in the dark
And if it's panicking you
Then it's panicking me
But I will be there
So we've got each other in the dark
In the dark
In the dark
We'll need each other in the dark
In the dark
In the dark
We'll hold each other in the dark
Now we're saved together in the dark
Cause we've got each other in the dark
Malo sam pala u bed... sjetila sam se nećeg što se nedavno dogodilo i što me povrijedilo... krivac je jedan lik...nije važno tko... da ne dužim, ostavljam vam ovu pjesmu...
ZABORAVLJENI PUTNIK
Samoća i tuga i žalost
Samo to preostalo je
Bili smo prijatelji
No što dogodilo se?
Činilo se savršenim
Ti, ja i razgovori dugi
U sitne sate noćne
A snovi zaklapaju kapke očne
Minute prelaze u dane
Nama su nedovoljne bile
Nade, snove i misli
Znali smo jedno o drugom
U miru i ratu, u tuzi i sreći
I zašto nastavili nismo istom prugom?
Vrijeme je stalo zauvijek
Na onom bolnom trenutku
I ostalo sve je u magli
Samo zbogom još visi u kutku
Ni prije ni poslije nema
Rupa, praznina i bol
Uspomene ko osušeno cvijeće
Na ranjeno srce moje sol
I patnja me obuze cijelu
Tjeskoba i sivilo tame
Ne osjećam, nit čujem, nit vidim
Ko lutka u izlogu bijelu
A prijatelji smo bili
Još ne znam što pošlo
Je po zlu
Jedno za drugo, zauvijek tu
Živim u nadi za bolje
Nastaviti moram ipak dalje
No molim svakoga dana
Da opet sastat ćemo se nekada
Kao i prvoga dana
Na pola puta prema kraju
Da završimo zajedno trku...
Svi ovo već znaju
U utrci vječnoj
Što nameće nam život
Teško je proći bez suza
No moje srce biti će tu
Spremno, kad ti zatreba
Pomoć i muza
Imali smo nešto
Drugačije, jednistveno, vječno
Slomilo se na tisuće komada
No ti u duši mojoj si
Zauvijek i sada...
Malo sam bubić ovih dana, pa ću malo više pisati (dok imam priliku)...
Ovaj post posvećujem pisanju. Svojoj velikoj ljubavi i nečem bez čega bi vjerovatno bila izgubljena. Dok pišem osjećam se slobodnom, nesputanom... Tipkovnica sve podnosi, na monitoru riječi se rasprostiru unaokolo poput snježnog pokrivača na obroncima Sljemena tijekom zime. Sve što me može u naletu ograničiti je samo moja mašta. A ona, što me više "ograničava" to mi daje više prostora da se moje misli i riječi šire na sve strane ostavljajući makar i samo jedvaprimjetan trag na čitatelju. A čitatelji su najveće blago jednog pisca. Osobno ih nemam baš mnogo. to su uglavnom moji prijatelji, društvo o kojem najčešće i pišem. Ali stavljajući ih u jedne njima nesvojstvene situacije i prostore; s ljudima o kojima inače ni ne razmišljaju... Jednostavno, volim pisati na jednoj realnoj osnovi, a onda dopustiti svojoj kreativnosti da uzme svoj danak i prepustiti se dok misli vode moje prste kuckajući po tipkovnici sve dok od jedne hrpe slova i interpunkcijskih znakova ne nastane jedna smislena cjelina, s glavom i repom (a nađe se i nešto u sredini). Prepuštam svoje likove da nestanu iz okvira onoga što predstavljaju u svakodnevnom životu i da postanu sasvim drugačiji; razuzdaniji ili mirniji, topliji ili hladniji, sigurniji u sebe ili povučeniji... Sve je samo na meni... uživam voditi ih ondje gdje nikad prije nisu bili. I to je ljepota pisanja. Iako, naravno, zna se da je ljepota u očima promatrača (ili u ovom slučaju čitatelja), ali što sve to vrijedi ako sam pisac nije zadovoljan napisanim. Kritika će uvijek postojati i ponekad je bitno sam sebi biti potpora...
Jer postoje trenuci kad je život jednostavno pretežak za nastavak dalje i sve što želim je pobjeći od problema, zatećena situacijom iz koje ne vidim izlaz. I onda pobjegnem u svoj svijet. Mjesto okruženo papirima, kompjuterom, riječima, slikama, metaforama, likovima, rečenicama i citatima. Prostor gdje ne postoje problemi, samo prelijepi romantični zalasci sunca, ljubavni zapleti, puno komedije i smijeha u čaroliji koja se ne može rasplinuti sve dok postoji mašta, inspiracija i ja. Da, ponekad nemam tu inspiraciju. Ponekad se svijet jednostavno čini preteškim da bi mogla uz sve i pisati. A onda se pojavi, kad je najmanje očekujem: u očima mog frenda, sms-u stare frendice, zvijezdama na nebu, čak i u mirisu omekšivaća koji me podsjeti na bivšeg dečka. I onda se vrati onaj pozitivan duh kojim gledam na svijet. I sve je opet savršeno. I misli se pretaču u riječi, u pisani tekst i ostavljam trag iza sebe. Kao puž, samo ne tako ljigav. Moj trag je lijepe naranđaste boje, moje najdraže. Tako da ikad naletite na nešto tome slično... To bi bila ja...
Nije jednostavno pisati o pisanju... Samo želim reći da je to moj život, neka vrsta ispušnog ventila koji mi pomaže da pobjegnem, skupim snage i vratim se u stvarnost sa još većim osmjehom na usnama!
Velika pusa svima!!!
Od tada sam ga viđala svaki dan na rehabilitaciji i svaki put bi završili na kavi. Saznala sam da ima 17, da živi u Karlovcu sa starom i sestrom blizankom, da obožava more i da je lud za glazbom i ima svoj bend.Osim toga, bio je šarmantan i zabavan. Sa svakom kavom, sve mi je bio draži; pomalo sam se i zaljubljivala u njega (to mi stvarno nije trebalo kad malo bolje razmislim!). A onda je došlo i do toga: bio je zadnji dan naše rehabilitacije i on je sutradan išao natrag doma, u Karlovac:
- Znači Luce, ovo je očito rastanak! Bilo mi je lijepo tu u Zagrebu. Nadam se da ćemo se vidjeti još ponekad.
- Hej, naravno da hoćemo. Potraži me ak budeš tu. Moj broj imaš pa se javi tu i tamo.
- Budem, bez brige. A još me nešto zanima. Imaš jedan dug. Jesi mi oprostila?
- Aha, misliš na tekmu? Jesam. Već odavno. Ko bi rekao da ću se sprijateljiti sa jednim štemerom! I mogu ti reći da sad kad odeš, malo ćeš mi faliti.
- Joj, i ti meni. Zvat ću te, obećajem. A možeš se i ti javiti...
Pozdravili smo se, dao mi je pusu i onda je otišao. Nešto me žecnulo u srcu kad je ušao u vlak i mahnuo mi. Vratila sam se doma u nekoj magli, cijelim putem su mi suze curile. Nikad nisam mislila da će mi neki takav lik postati tako drag. Doma sam našla Anu, čekala je Marka. Morala sam joj se izjadati. Poslušala me i dala mi nevjerovatnu ideju: da ga odem potražiti na Pag. Znala sam da ide tamo ovaj vikend i da je u nekom mjestu blizu Novalje, ali to je bilo sve. Nažicala sam svoje da me puste sa Lukom na Pag, a on mi je obećao da će mi pomoći pronači ga. «Nema predaje!» čvrsto sam odlučila...
I tako sam se već sljedeći dan našla na trajektu za Pag s Lukom, Anom i Markom u pratnji. Potraga za Danijelom je započela čim smo sišli s broda; prvo smo pronašli Novalju (ok, to je još nekako i išlo), ali on kao da je propao u zemlju. Valjda smo ispitali sve žive ljude u mjestu i okolici, ali nitko nije ni čuo za njega ili njegovu obitelj. Na kraju smo odustali i otišli k Luki u apartman. Već je bio mrak i daljnja potraga nije imala smisla. Ipak, nisam imala mira i morala sam izači. Šetala sam po plaži. Kako nisam baš najbolje vidjela jer sam cvilila (i jer je bio mrkli mrak) popikla sam se o nekakvu granu i rasula se po pijesku. Ležala sam tamo, rastapajući pijesak suzama kad je netko dotrčao k meni... Bilo je kao u sladunjavom ljubiću; nisam mogla doći k sebi kad sam ugledala Danijela kako kleči pored mene:
- Jesi dobro?
- Ha? Da, ovaj, mislim da jesam. Danijel?
- Luce?! Jesi to ti?!?!
- Da, to sam ja. Došla sam te pronaći, a ti si našao mene. Čuj, moram ti nešto reći! Ja tebe, ovaj, jako si mi drag, volim te! Jako, jako puno!
- Došla si sve do Paga da mi to kažeš? Curo, ti stvarno nisi normalna.- nasmiješio se - E sad ja tebi moram nešto reći, ja sam sutra mislio krenuti za Zagreb da ti kažem koliko mi fališ i da ne mogu bez tebe jer te volim. Još od onog dana u bolnici.
- Ti si lud! Upropastiti si more da kažeš jednoj klinki da je voliš?! A kaj da ti je ona rekla da je zauzeta?! – samo se nasmiješio i poljubio me...
Provela sam prekrasan tjedan sa Danijelom. Uživali smo u suncu i moru, zajedno, bilo je prekrasno, gotovo nestvarno. Ali onda je stvarnost naglo banula u ovaj san. Morala sam otići, vratiti sa u Zagreb. Sad je bilo još gore. Plakala sam cijelim putem do doma, a i kad sam stigla nije bilo ništa bolje. Ništa me nije moglo smiriti i razveseliti, gotovo da sam samo živjela za njegove svakodnevne pozive. Ipak to nije bilo to, on nije bio tu...
Svejedno, morala sam nastaviti živjeti. On se vratio u Karlovac, i dalje smo se čuli, ali sve rijeđe. Osim toga počela je školska godina i nova nogometna sezona. Nakon dugo vremena sam otišla na utakmicu, i to baš protiv Hajduka (slučajnost?). Tekma je bila započela, stajali smo na svojim uobičajenim mjestima, tik do Hajdukovih navijača. Euforija se vratila u moje srce i svom snagom sam branila Dinamo. Pobijedili smo sa 2 razlike. Bilo je nevjerovatno. Izlazili smo sa stadiona kad me netko naglo primio za rame. Okrenula sam se i ostala bez teksta. Bio je to opet on. Pronašao me. Bacila sam mu se u zagrljaj i poljubila ga, a on mi je samo šapnuo u uho:
- Dinamo nas je pošteno nabio! To nam i treba! Čestitam!
- Otkud ti?! – derala sam se kad smo izašli van
- Pa, morao sam te pronaći. Nedostajala si mi, puno, puno, puno. Osim toga, imam jedno veliko iznenađenje! Preselio sam se u Zagreb! Na stalno! Stara mi je dobila posao tu i od sada pa nadalje ću te svaki dan daviti.
- Ti to mene zezaš?! Ovo je genijalno!!! Hvala ti Bože! Ovo je prekrasno!!! Yes!!!
- Znam! Nisam mogao dočekati da ti kažem! Oprosti kaj ti se nisam javljao u zadnje vrijeme, morao sam se pakirati...
- Ma nema veze!!! Bitno da si ti sad tu!
- Nisi valjda našla meni neku pogodnu zamjenu? Dinamovca?
- Hej, samo je jedan ti! Ma di bi tebe zamjenila?! Još uvijek ti dugujem batine od prvog puta...
Poljubio me. I to je to. Nas dvoje smo ponovno postali par; jedan jedinstven i neponovljiv. Sa najboljim upoznavanjem ikad...
A što se nogometa tiče, Danijel je inzistirao na tome da se Dinamo – Hajduk gleda samo na telki da ne završim opet u bolnici pa da me netko ne preotme...
=> a sad molim vaše komentare... što više to bolje! Huge kiss! 
...Veki i Luka su se istog trenutka upleli i izvukli me, ali bilo je prekasno; netko me već udario po rebrima i rukama. Sjatili su se oko mene:
- Hej! Luce! Jesi dobro?
- Dečki! Hvala! Nisam, boli me...
- Kaj su te maznuli? – derao se Vedran pokušavajući nadglasati buku koja je bila sve jača i jača
- Da, izgleda! Rebra i lijeva ruka. Mislim da su me sredili palicom ili tako nečim...
- Ovo im neće proći samo tako!!! Nitko moju sestru ne dira!!! – još glasnije je vikao Marko i psujući se ugurao među tu raju
- NE! Marko!!! Luka, drži ga! Ne! Razbit će ga! Ne....
Odjednom, osjetila sam naglu bol i slabost, padala sam. Netko me uhvatio; više nisam bila ničeg svjesna. Zamračilo mi se pred očima i onesvijestila sam se...
Slijedeće čega se sjećam je buđenje u bolnici. Oko mene je bila hrpa zabrinutih lica (moji, dečki, Ana i stric) . Na prvi tren se nisam snašla:
- Di sam ja to?
- U bolnici. Jel te nešto boli? – zabrinuto me pitala mama. Tak tada sam osjetila lagano probadanje u rebrima kad bi govorila i bol u lijevoj ruci
- Da, malo rebra i ruka. Kaj se dogodilo?
- Jel se sjećaš da smo bili na stadionu? – pitao je Veki
- Da. Dinamo je poveo i bila je neka tučnjava...
- Da i tebe su malo razbili i onda je Marko napao i ti si se onesvijestila. Odvezli smo te na Hitnu. Imaš napuklo rebro i lijeva ruka ti je slomljena na dva mjesta.
- Super! Zato me sve boli! A tko me to izmlatio?
- Jedan dečko. Tu je ispred vrata, i on je izubijan. Užasno mu je žao i htio bi ti se ispričati i sve. Stvarno se kaje.
- Aha, kako da ne... Dobro, zanima me ipak ko je takav krelac. Luka, daj mu pliz reci da ću ga primiti kad odete. Kad mogu doma?
- Prekosutra.
- Tekma? Kak je prošlo?
- Izgubili smo, 3:2.
- A Marko?
- On je isto natučen i ima slomljenu ključnu kost pa će morati malo duže ostati.
- Ajoj! Anči, daj odi k njemu, pravi mu društvo. A ostatak pokupite se doma. Nije se niš tak strašno dogodilo i brzo sam natrag.
Brzo sam se pozdravila sa svima. Izgarala sam od bijesa i htjela sam što prije vidjeti krivca za svoje ozljede. U sobu je ušao visok, pomalo zgodan dečko, crne poluduge kose i svjetilh očiju. Šepao je i ruka mu je bila u gipsu. Pogled mu je bio spušten, kao da se bojao... Prišao mi je sasvim blizu:
- Bok. Kako si?
- Kak misliš? Kretenu majmunski!!!! Loše sam!! I to zbog tebe!!! – bila sam bijesna na tog mulca
- Oprosti. Žao mi je. Užasno mi je žao.
Ispričavao se tako nekih pola sata i objašnjavao se. Gotovo je plakao. U jednom trenutku mi ga je skoro bilo žao (brzo me prošlo). Poslije sam se pomalo i zabavljala:
- A ti i inače tako mlatiš ljude po stadionima?
- Ne! Nikako. Zapravo, ovo mi je prvi put da sam sa Torcidom u gostima. Mislim da više neću tako uživati u ovakvim susretima. Još jedino idem na tekme protiv pete nepalske lige. - rekao je sa smješkom
- A kako da vjerujem jednom Torcidašu?
- Gle, ovo je stvarno bilo glupo, primitivno i užasno mi je žao. I mene boli ruka i kužim da ti nije jednostavno i da si na nekim drogama i td. Prošao sam to i stvarno ne bi htio nikome priuštiti. Bilo je slučajno. Ja volim Hajduk i navijam za njega od djetinjstva, pa kužim tvoju strast prema Dinamu.
- Aha. Dobro. A kak se uopće zoveš? Da ti imam gdje tužbu poslati?
- Danijel. Ti si Lucija, jel da? – samo sam kimnula glavom – Znaš, još mi je gore to što sam te ozlijedio na tvoj rođendan. Stvarno sorry! Morat ću ti se nekako iskupiti.
- Čuj, trenutno, ni da imaš sve pare ovog svijeta ne bi mi se mogao iskupiti. Ono, svaka ti čast kaj si se došao ispričati i sve, ali ak si sad očekivao da ću ti odmah oprostiti i šta sve ne... Neće ići.
- Nisam ništa očekivao. Žao mi je. To je sve. Moram sada ići. Ovo je za tebe – rekao je i stavio neki cvijet na stol – Sretan rođendan. Nadam se da ću te još koji put vidjeti. Još jednom, oprosti.
- Da, da, da... Ajde bok!
Za dva dana sam izašla iz bolnice u puno boljem stanju i gotovo bez bolova. Napokon! Danijela nisam vidjela od prvog susreta, a i nisam puno razmišljala o njemu. «Ko ga jebe» mislila sam si. Sve dok ga nisam vidjela, na rehabilitaciji 4 tjedna nakon izlaska iz bolnice. U ta četiri tjedna svašta se događalo: moji su mi radili tulume (na moru i u gradu), Dinamo je pobjedio u uzvratu Hajduk, Ana i Marko su prohodali... Sve u svemu super! A onda sam ga ugledala; smiješio se i mahao mi. Nije bilo teorije da ga uspijem izbjeći jer je medicinska sestra vidjela da me zove i suptilno me uputila u njegovu blizinu (nikakvi pokušaji opiranja nisu bili uspiješni). Lik mi je dao ruku i poljubio me u obraz, ko da se poznajemo godinama. Sestra se ljubazno nasmiješila, namignula i pustila nas.
- Bok! Pa ko bi reko da ću baš tebe ovdje nać? – pitao je sa smješkom
- Ma da, stvarno ko bi rekao?! Osim kaj sam skinula gips kad i ti i kaj su samo tu vježbe? Nevjerovatno izneneđenje! A izgleda i da si podmitio sestru!
- Očito mi je plan odlično uspio kad si došla. A kako si? Jel te boli?
- Ne. Više ne. Inače sam bila dobro a onda sam tebe vidjela.
- Još se uvijek ljutiš na mene? Bilo je slučajno! Zaista! Kako da ti dokažem?
- Joj, daj začepi! Živo me briga!!! Za tebe posebno. Ni ti se više namaš kaj brinuti zbog toga! Tužila te nisam, savijest ti je mirna jer si se ispričao i to je to! Samo nemaš me kaj onda zvat, slat mi cvijeće i slična čuda!!! Zašto si me uopće onda danas zvao k sebi?
- Molim te, smiri se. Znam da me mrziš i sve to, ali ja tebe ne. Mislio sam da si se možda odljutila pa da ti se mogu iskupiti, ali vidim da ništa od toga. Oprosti. Namjera mi nije bila loša.
- A čime bi se ti to meni iskupio?
- Reći ću ti ako odeš sa mnom na kavu poslije ovog? Daj, molim te!
- Ajde dobro. – samo me čista znatiželja i trenutak slabosti nagnao na pristanak.
Došao je doktor i morali smo prekinuti razgovor. Poslije vježbi, našli smo se u «Boxu» Bila sam malo bolje volje pa se i on opustio i iznio mi svoj plan kako bi me vodio na more u svoju vikendicu na Pagu (primamljiva ponuda, ali ipak sam odbila). Nakon toga, nasmijao me nekim anegdotama i razgovor je jednostavno potekao. Zaboravila sam na vrijeme i tko je zapravo moj sugovornik...
Ovo je moja priča, jedna od starijih. Pišem već gotovo godinu i pol, a moja omiljena tema je jasno ljubav! Naslov je "Utakmica", a kako joj ime kaže govori o mojoj velikoj ljubavi nogometu!!! Da ne dužim...evo prvi dio:
UTAKMICA
- Onda, kakva je bila tekma jučer? Nisam uspio vidjeti...
- Ma dobra. Dobili smo 1:0, ali nije baš bilo nešto posebno. Krumpir.
- A, onda niš nisam propustio.
- Kak to da nisi gledao?....
Tako je otprilike počinjao svaki moj tjedan; ranim jutrom, s kavom u ruci, u muškom društvu, raspravljajući o utakmici od jučer. Tu ne bi bilo ništa čudno da ja nisam jedina cura među svim tim dečkima. Znam, zvuči malo neobično, jer većina cura nije nogometni fan, ali ja ga jednostavno obožavam. Mislim da za to mogu kriviti svog starijeg brata Marka koji me izložio svim tim radijacijama sa stadiona...
Prvi put sam bila na tekmi sa 7 godina, kad me buraz odveo na Maksimirski stadion. Još se uvijek sjećam onog adrenalinskog vala koji me preplavio nakon prvog gola. I to je bilo to. Navukla sam se.
Od tada sam se krpala bratu (uglavnom uspješno, tako da sam jako malo utakmica propustila) i naučila sve o igri, igračima, klubovima i natjecanjima. Naravno, prvo pravilo koje sam usvojila je bilo da nema kluba do Dinama ak si pravi purger ( a time se mogu ponositi). Prvo pravilo me i koštalo dijela društvenog života. Jednom prilikom, su me dečki pronašli na stadionu kako kričim na «Jebenog suca koji ne zna ni šta je to ofsajd!!!». Poslije tekme su me odveli na cugu, a ostalo je povijest.
Ipak, oni su mi bili samo frendovi; društvo s kojim sam išla na utakmice, derala se i psovala na stadionu, pratila rezultate i komentirala golove. Bilo mi je fora biti jedina cura tamo jer su me pazili kao kap vode (ponekad), ali zapravo s njima (ili bar s većinom) mi je poveznica bila samo nogomet. U ostalim stvarima sam bila cura kao i sve druge (shopping, dečki, tračanje i dubokoumni razgovori s frendicama). Ali većina cura koje me nisu poznavale su me tračale i pričale razne bedastoće, pa sam upadala u nevolje zbog njih. Jednom mi je čak i murja došla na vrata, ali hvala Bogu, Marko i dečki su pazili na mene...
Bilo je rano jutro tog četvrtka kad sam se ustala. Moj rođendan!!! Pojavila sam se u kuhinji, a moji su me dočekali sa vrata, izljubili me i uručili mi poklone (yes, dobila sam novi digitalac). Ubrzo nakon toga mi je počeo zvoniti telefon: bake, strina, ujak, ujna, rođaci, kumovi čestitali su mi rođendan, željeli mi sreću i još ljepšu budućnost i td. A onda je odnekud dobauljao Marko sa kuvertom u rukama:
- Hey sis! Sretan ročkas! Ovo je za tebe.
- Thanks buraz! Da vidimo...
- Nadam se da će ti se svidjeti.
- Omojbože!!! Marko... ja... OVO JE NAJBOLJI POKLON IKAD!!!!Hvala, hvala, hvala! – uzviknula sam izvadivši godišnju kartu za sve Dinamove utakmice.
- Sad si i ti Bad Blue Boy, pardon, Girl.
- Ti si najbolji brat na zemlji!
- Nema na čemu. Onda, ideš danas?
- Aha, dečki me vode. Već su mi pripremili karte i to.
- Super. Pozdravi ih. Poslije te upoznam s ekipom?
- Može, ko i uvijek.
Tada je zazvonilo zvonce na vratima. Otvorila sam, a desetak frendica me u jednom trenu izljubilo, zagrlilo, čestitalo mi rođendan i na kraju me iznjelo iz kuće. Kad smo izašli, svaka mi je dala kovertu u kojoj su se nalazili poklon bonovi za odjeću, cipele, parfeme, šminku, CD-e, kino ulaznice, frizuru, i sl.
Pola dana smo harale po svim mogućim dućanima u gradu Zagrebu! Osjećaj trošenja do besvijesti je bio prekrasan, nevjerovatan. Čak i na +35 u hladu.
Za kraj rođendanskog, ženskog druženja, častila sam ih sladoledom:
- Cure, ovo je bilo nevjerovatno! Puno hvala! Još nikad nisam kupila toliko stvari u jednom danu i osjećaj je divan!
- Hej, dok se tebi sviđa...
- Ma najbolja proslava do sada!
- Još ak Dinamo pobjedi... Kad dolaze po tebe?
- Shit! Zaboravila sam. Moram gibat. Jedva čekam tekmu.
- Ajde, bježi onda. Mi ćemo još malo ostati!
- Ok, zabavite se i držte fige za Dinamo!
- Naravno! Pusice i ciao!
Još smo se jednom izljubile i onda sam brzinski zbrisala doma da se pripremim za tekmu. Taman sam se uspjela presvuč kad sam čula poznato glasno trubljenje s ulice. To su bili oni. Izletjela sam iz kuće u potpunom arsenalu (šal, kapa, dres...), dečki su me uveli u auto, čestitali mi rođendan i izljubili me u to ime. Naravno, odmah sam se pohvalila kartom i dala im posla u smišljanju kako je najbolje iskoristiti.
Odvezli smo se na stadion. Gužva na ulazu je bila nevjerovatna: na tisuće ljudi se guralo oko blagajne i ulaza, a između njih je paradirao gotovo jednak broj policajaca. Na moje veliko iznenađenje, nismo se počeli gurati zajedno sa svim tim ljudima (kao obično) nego nas je Veki odveo sa druge strane, do VIP ulaza. Smjestili su nas u lože ispod tribine. Ovako nešto nikad ne bih očekivala; stvarno su me oduševili. Prvi gol je pao pred kraj prvog dijela i zatresao mrežu Hajduka. U istom trenutku se zahuktala atmosfera. Tućnjava između Torcide i BBB – a je izbila na poluvremenu. Naravno, kao pravi Boysi, i mi smo se pridružili navijačima preskočivši ogradu lože (da, znam da je to potpuni i nepotrebni primitivizam i glupost, ali nisam ih sad mogla ostaviti same)...
Mi smo stajali malo postrance, verbalno braneći Dinamo kad me netko snažno uhvatio za podlakticu i povukao u središte tučnjave...
(i što će se dogoditi dalje pročitajte sutra na istom mjestu u isto vrijeme...)
Pozz
Pa mislim da imam nešto za podijeliti sa svijetom! Neke svoje misli, riječi, situacije, dileme, pa možda i poneki problemčić. Ali ponajviše će se ovdje naći kratke, maštovite ljubavne priče jedne petnaestogodišnjakinje... Nadam se da će vam se svidjeti!!!!! I da jedna velika molba: ŠTO VIŠE KOMENTARA!!!
Pozz svima od jedne male ludice!!! 
