pookapookapookapookapooka

nedjelja, 18.09.2005.

IN HOC SIGNO VINCES

Uz snažnu, nikad istu, ali vrlo prepoznatljivu buku, metalni se oltari svako jutro, prije početka službene stvarnosti, podižu snagom podmazane infrastukture u zrak i tresu dok iz njih ispada potrošeni prethodni dan. Svako jutro, prije bilo čega drugoga odvija se nesmetano i u pomnoj tišini ovaj bučni ritual koji provode svećenici, obućeni u odore kojima je istekao rok, bez trunke ikakvih manira u svojoj službi religiji stvarnosti. Svako jutro tone i tone oguljenog Znakovlja skuplja se i nosi kao žrtva velikom ognju karbonizacije, Znakovlja oguljenog sa milijuna tona nečega bezličnog čime smo ispunili dan. Još jedan kaotičan i nepovezan dan. Još jedan mali vir u ogromnom vrtlogu stvarnosti, moćan zbog svoje nepredvidljivosti koja seže daleko kao odraz jednog ogledala u drugom, moćan u ogromnom društvu drugih moćnih virova koji se roje u vrtlogu stvarnosti, u naletima zguljenih plastičnih znakova gonjenih snagom ognja karbonizacije koji sam sebe podržava u svijetu gdje...? Gdje... što?
Gdje su povoljni uvjeti za velike paljevine. To je zbog obilja kisika. A i meterijal za paljevinu je nadohvat ruke, gotovo sve čega se dohvatimo može se na ovaj ili onaj način zapaliti. Vrlo priljateljsko mjesto za one sklone paljevini, od onih skromnih do onih potpuno drugačijih. Fenomen se zove Homo Sapiens i ovo mu je prva uloga u audiciji za koju se mnogi boje reći da je i jedina, iako se već odoka vidi da je situacija potpuno sjebana. Homo Sapiens igra i dalje, misleći da će vrijeme pokušaja i pogrešaka trajati zauvijek, da će ih Znakovi držati u sigurnosti kojom zrače, Znakovi sigurni u svoju nesposobnost gubitka nečeg svojega jer su prazni i ne označuju ništa, Znakovi arogantno sigurni u međusobnoj kopulaciji, sigurnoj od bilo kakvog dodira stvarnost. Ritualna religija Znakova, koju Homo Sapiens naziva stvarnošću, religija kojoj ne trebaju dogme jer izvan nje svijet i ne postoji.
Svako jutro svećenici religije Stvarnosti skupljaju ispovijedi svojih podanika, sve detalje njihovih života provedenih u voajerizmu kopulacije Znakova, za koje su bili uvjereni da su njihova životna potreba, da se bez njih njihov život ne bi mogao ničim niti označiti kao nešto znakovito. U ovom svijetu gdje... gdje su izrazito povoljni uvjeti za paljevinu, u ovom svijetu gdje je Znak pobjede u plamenu, plamenu entropije... entropije s kojom se ovaj svijet tako krvavo i mučno bori milijunima godina, uz mora prolivene krvi i bilijarde životnih sila ugašenih u beskompromisnoj borbi za život, u borbi protiv entropije, u želji za životom. Tu borbu Homo Sapiens sagorjeva u vrtlogu karbonizacijskog ognja entropije, sagorjeva je jer dobio Znak, Znak u kojem će pobijediti. Pobijediti drugi znak.
Gledano sa strane... baš je sve nekako bezveze... gledano sa strane. Koje strane? One kojoj su bezveznosti jalovih orgija Znakova koji bi trebali označavati nešto stvarno važno, kao npr. 'Svetinja', Znakova koji pretendiraju da označe temelje i nedodirljivosti, one strane kojoj su ti Znakovi bunar veselja i radosti, jer nema ništa životnije od raskrinkavanja pretencioznih Znakova i neizbježnog humora koji prati taj revolucionarni čin. Onako, neobavezno izvlačenje Znakova temeljaca ispod plamtećih kula karbonizacijske stihije 'Stvarnosti' na koju pretendira Homo Significans. Onako, ako se nalazite na toj strani znate zašto su skečevi od Monty Pythona zajebanija diverzija od svih ofenziva Ernesta Che Guevare. Ernesto je bio Znak za nešto što nije postojalo, a sad je Znak za nešto što bi bilo super da je postalo stvarno, sad je najveći Znak poraza onoga što je trebalo biti... ne znam ni sam što je to trebalo biti. Ali znam da sam na drugoj strani ako se smijem zbog rečenice: 'Oh... there is a dead Bishop in front of your door, you know?' Luđački su smiješni... svi ti Znakovi koji nam se inače čine važnim... smiješni i bezvezni. I nema jačeg sredstva za brisanje tog Znakovlja od ismijavanje njegove pretencioznosti i urnebesne neumjesnosti onih koji ga smatraju važnim, čak i najvažnijim. Život je smiješan. Ozbiljnost je alibi. Alibi za beskrajan izvor smiješnih značenja koja su STVARNO NE ZNAM NI KAKO, NI ZAŠTO postala ozbiljna. Život je smiješan u svojoj borbi protiv neumitnosti entropije, u koju se upustio STVARNO NE ZNAM NI KAKO, NI ZAŠTO. Znam da je jedini način da idemo u korak taj da ga smatram smiješnim. I potpuno besmislenim, donekle opisivim onom: 'And now for something completely different...' Koji je Znak za nešto potpuno drugačije, što taj Znak označava i kako ulazi u odnose sa drugim Znakovima? A stalno se pojavljuje. Svugdje. Uvijek. You know what I mean... say no more, say no more. Ahahahahhahahahahaha... release Roderick, release Roderick, release Roderick... RELEASE RODERICK!!!

- 03:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 06.09.2005.

LSD (The Logic of Scientific Discovery)



"It has always been the strategy of the revolt against freedom 'to take advantage of sentiments, not wasting one's energies in futile efforts to destroy them'. The most cherished ideas of the humanitarians were often loudly acclaimed by their deadliest enemies, who in this way penetrated into the humanitarian camp under the guise of allies, causing disunion and thorough confusion. This strategy has often been highly successful, as is shown by the fact that many genuine humanitarians still revere Plato's idea of 'justice', the medieval idea of 'Christian' authoritarianism, Rousseau's idea of the 'general will', or Fichte's and Hegel's ideas of 'national freedom'. Yet this method of penetrating, dividing and confusing the humanitarian camp and of building up a largely unwitting and therefore doubly effective intellectual fifth column achieved its greatest success only after Hegelianism had established itself as the basis of a truly humanitarian movement: of Marxism, so far the purest, the most developed and most dangerous form of historicism.
It is tempting to dwell upon the similarities between Marxism, the Hegelian left-wing, and its fascist counterpart. Yet it would be utterly unfair to overlook the difference between them. Although their intellectual origin is nearly identical, there can be no doubt of the humanitarian impulse of Marxism. Moreover, in contrast to the Hegelians of the right-wing, Marx made an honest attempt to apply rational methods to the most urgent problems of social life. The value of this attempt is unimpaired by the fact that it was, as I shall try to show, largely unsuccessful. Science progresses through trial and error. Marx tried, and although he erred in his main doctrines, he did not try in vain. He opened and sharpened our eyes in many ways. A return to pre-Marxian social science is inconceivable. All modern writers are indebted to Marx, even if they do not know it. This is especially true of those who disagree with his doctrines, as I do; and I readily admit that my treatment, for example of Plato and Hegel, bears the stamp of his influence.
One cannot do justice to Marx without recognizing his sincerity. His open-mindedness, his sense of facts, his distrust of verbiage, and especially of moralizing verbiage, made him one of the world' most influential fighters against hypocrisy and phariseism. He had a burning desire to help the oppressed, and was fully conscious of the need for proving himself in deeds, and not only in words. His main talents being theoretical, he devoted immense labour to forging what he believed to be scientific weapons for the fight to improve the lot of the vast majority of men. His sincerity in his search for truth and hit intellectual honesty distinguished him, I believe, from many of his followers (although unfortunately he did not altogether escape the corrupting influence of an upbringing in the atmosphere of Hegelian dialectics, described by Schopenhauer as 'destructive of all intelligence'). Marx's interest in social science and social philosophy was fundamentally a practical interest. He saw in knowledge a means of promoting the progress of man.
Why, then, attack Marx? In spite of his merits, Marx was I believe, a false prophet. He was a prophet of the course of history, and his prophecies did not come true; but this is not my main accusation. It is much more important that he misled scores of intelligent people into believing that historical prophecy is the scientific way of approaching social problems. Marx is responsible for the devastating influence of the historicist method of thought within the ranks of those who wish to advance the cause of the open society."

- 21:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 02.09.2005.

Dowd... Elwood P. Dowd



-Years ago, my mother used to say to me --
she'd say, 'In this world, Elwood, you
must be --' She always called me Elwood.
'In this world, Elwood, you must be oh,
so smart or oh, so pleasant.' Well, for
years I was smart. I recommend pleasant.
And you may quote me.

(…)

-You know, we all must face reality , Dowd, sooner or later…
-Well, I wrestled with reality for thirty-five years, Doctor, and
I’m happy to state I finally won out over it.
- 13:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>