sjedimo u tvojoj dnevnoj sobi
pijuckamo kavu i pušimo
tišina i dim razlijevaju se zrakom
šapćeš nešto i pohlepno uvlačiš dim
čeznutljivo se želim poput njega
uvući u tvoja usta
čujem te kako pričaš , i počinjem vjerovati
da se nešto dobro događa
usne jedva da se miču
a tvoje oči gotovo me nepomično
gutaju
ne skidam pogled sa tvojih očiju
tako su obične, a za mene ocean
u kojem se utapam
nikada kao tada nisam osjetila da
ruže nikada ne umiru

jedno svjetlo spremalo se na počinak
a ja nisam željela
nikada kao tada zaustaviti tu svježu
kreaciju svijeta

nekoliko taktova
tvoje blago
moje draži
mačka na oltaru
laži
skulptura
sa maskom
uzlajana kujo
ti, klonula
noći
ti, pripekla
noći
i perje
od patliđana
priberi se
i ispod svoda
budi sličan
svršetku
i sjajan budi
kao sluga
dobit ćeš poprsje
od kamena
i svoju
otrovanu ljubavnicu
jastuci i albatrosi
nizvodno
niz rijeku plove
i zadaju muke
prolaznicima
kroz patnje
nigdje mira po
rovovima
a svugdje vuča
kolica škripi
po očima ću te
prepoznati
i po umjetnosti
što skliže
iz volana na
rukavu

nikada nisam
kao sada
bespomoćna pred
tobom
i ne bi stala
ta bespomoćnost
ni u jednu
posudu života
blizak si mi
kao smrt
kao konačna
koračnica
gromko su
izrastale šume
dok spavali
smo
pod baldahinima
gdje si parkirao
mrtvački auto
da bi pojeo
ručak nabrzinu
i odmorio se
kraj širom otvorenog
prozora
ljeti
gdje si legao
da pogledaš
stari, naborani
film

negdje u vemenu
našla sam te u krvotoku
okreni se prema našem mjestu
gdje caruju odčekane ljubavi
vrijeme za nas
je vrijeme za
siestu
vidim ti siestu na potiljku
mjehuriće zraka u boji petroleja
slušaš li me dok zastave vijore
bit će lakše kada ponovo
položimo tijela u košnice

što ja znam o tebi
tek si univerzum sijećanja
najteža stvar je što postane kasno
onda kada se čini najbliže
zaboraviš kako si bezbolno orao šume
a da to nisi znao
plamene sestre i orači šuma
kada te nađem prepoznajem svijet kojim kročim
a bio si prihvatilište za moje čežnje
vanserijski pjesnik moje duše
prozor je otvoren na napuštenoj kući
u ponoć posoljeno korijenje
oprostimo si što nismo izašli iz pijeska
svjedočanstvo svijetlosti nas veže
i leptiri nam kradu snove
slatke snove o pohranjenim igrama

tumaram sama
u bjelini tvoje krletke
nisam više rep tvoje ptice
guram se kljunom
i obilazim
ono što volim da si ti
u mojim očima je
još samo tvoje smrvljeno
srce
koje želi oživjeti
sva svjetla odlaze
i upijaju se negdje daleko
gdje su glasovi lažni
i ti ćeš zauvijek
plivati u toj neiskrenoj
zaključanoj manufakturi