|
|
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moj mail: bosmans@net.hr
[IMG]http://i166.photobucket.com/albums/u94/Emyzplace/icons.jpg[/IMG]
Savrsenstvo.... Ova zena....
Klikni na nju da bolje vidis, viruj isplati se!!
Meni osobno, najzgodnije slavne face:
Tko sam ja?
srednjoškolka
zelenih očiju
znatiželjna
vesela
strašljiva
iskrena
ponekad ljubomorna
visoka
debela, ali ne kao prije
izuzeto osjetljiva
Sto volim?
NJEGA
roditelje
sestru
svoje 4 naj frendice
svoju pokojnu prabaku
sunce
more
ljeto, ali bez staraca
pjesme
Thompsona
Hrvatsku
ljubavne romane
plakati
Maria Ančića
Rijeku
Hajduk
Chelsea
smijati se
družiti se
ljubiti se s dečkom
kupovati
šminkati se
rozu boju
život
(svakim danom sve više)
Što ne volim?
Svoje kile
Uobražene ljude
zle ljude
pohlepu
sladoled (haha)
učenje
roditeljska zanovijetanja
neizvjesnost
SDP
i opet... svoje kile
Želje
smršaviti još nekih 10 kila
udati se za svoga dečka
imati barem troje djece
završiti srednju i faks
izdati pjesmaricu ili knjigu
biti sretna i zdrava
Čime se bavim
volim pisati knjige,
ljubavne romane
već sam napisala 2
pjesme...
volim tenis, nogomet...
izrađujem nakit
trčim
Vezala me tuga
svojim koncima
tražila sam ljude na krivim mjestima
što samoća čini ja najbolje znam
čovjek nije rođen da bi bio sam
zarobi me svojim usnama
i ne daj mi da potonem do dna
I rec da će ovog puta biti sve što želim ja
kaži da si mene čekala
I reci kako ovog puta
nema roka trajanja,
jer prava ljubav nije potrošna...
Lomio sam grane od života svog...
koda neću umrijet...
da sam iznad tog
bilo me je svuda
a sad sam kraj tebe
još vjerujem u čuda
i u nas oboje
Ljudi moji... danas se dogodilo nesto...
jednostavno prelijepo...
Profesorica na malom odmoru ispred
cijelog razreda kaže menida sam full smrsavila i kako je nedavno to isto komentirala s profkom iz tjelesnog...
Na to se ukljucilo i par cura iz razreda
dodalo kako sam full smrsavila,
kako sam se proljepsala i takve stvari...
Jednostavno sam bila oduševljena...
Nije zato sto me netko pohvali pred cijelim razredom..
Ni zbog toga sto sam se mozda osjećala važnom...
Ne... Osjećala sam pobjedu...
Prvi puta u životu osjetila sam kako miriše...
osjetila sam kako sam joj sve bliže i bliže i kako
mi je zbog nje u životu svakoga dana sve bolje i bolje...
Jednostavno koliko god mi je bilo neugodno
jer je cijeli razred komentirao moj izgled,
tocno ono sto je moja rak rana, toliko sam
bila i sretna jer sva ona muka,
onaj trud napokon se isplatio.. Napokon, sada to svi vide...
Ne komentiraju samo rijetki, koji i inače
odmjeravaju ljude... Komentirali su svi...
Poznanici i oni s kojima sam full dobra...
Profesorica.. bas svi... Boilo mi je neugodno jer
su svi ocito primjetili moju slabost i to da sam morala mrsaviti
da nisam oduvijek bila takva
da sam morala raditi na sebi...
To me malo zapeklo...
No sreća i PONOS su prevladali.
Sretna sam jer sam uspijela i uspijevam i dalje...
Sretna jer znam da mi fali jos malo da budem
poput ostalih cura... Ni mrsava ni debela..
Jednostavno normalna....
Hvala Bogu... Jos malo...
I bliži se kraj mojim mukama...
Ovo danas dalo mi je dovoljno snage i motiva
da izdržim, da se borim i da ne odustajem.
Kad skinem jos tih par kila koje mi fale svijet
ce biti moj. I sada sam presretna..
I sada mi je sve super...No nije onako
kako bih ja htjela... Blizu je, no jos mi fali...
No ja znam da to mogu... Mogu, jer to zelim...
Zelim biti sretnija i ljepša... Zašto ako se mogu
poboljšati to ne bigh napravila? Zašto ne bih pružila
u užitak sebi i svome srcu?
Zašto, kad znam da ja to mogu?
Zbilja mi je falio ovaj blog...
Zbilja ste mi falile i vi...
Taako sam se razveselila kad
sam vidjela cak 2 komentara...
puno mi to znaci...
evo, tek jucer sam pocela pisati ponovno blog,
a vec u se u meni polako budi onaj inat
onaj dobri stari osjecaj krivnje prema hrani,
sve ono što mi treba da bih mogla skinuti kile...
i dalje sam na tome...
i dalje ista priča...
još 7 kila...
Mogu li ja to?
još samo 7 kila da bih JA bila SRETNA...
Zar je to tako puno?
Zar je to tako teško? Za toliko sreće, tako malo
muke.. malo... budimo realni...
meni triba puno muke...
Ali za dva mejseca....
je moj rođendan...
za dva mjeseca moram ostati bez tih 7 kilograma...
Mogu li ja to?
Na svoj 18.rođendan želim izgledati jednostavno
savršeno, a to mogu samo ako izgubim još tih 7 kilograma...
Želim biti istinski sretna..
Mogu li ja to?
Ljudi moji...
Nakon dva mjeseca...
Ista tuga isti jad...
Mislila sam da ako na neko vrijeme
stanem pista blog da cu imati vise vremena posvetiti sebi
sebi i...
svome tijelu...
Nažalost nije tako...
Nažalost svome tijelu se nisam posvetila,
isključivo svojim ustima...
Jedi jedi, povraćaj zbog grižnje savjesti
i to je jedino što sam ja napravila...
Dakle, ništa pametnoga...
Pred par dana, neznan točno od kad
počela san vježbat...
opet...
Neznan, iman osjećaj da se nešto u meni probudilo...
Hm, puno puta san to rekla, opet ništa...
S druge strane, kažen... mlada san...
ako neću sad dobro izgledat kad ću više, zar ne? Niman pojma...
Pokušat ću napravit sve da opet krenen onako drastično kao
jednom kad mi je stvarno krenulo
i kad mi se zbog toga moj život totalno preokrenuo
i postao puno bolji..
Znam, svjesna sam da ono može biti još tisuću puta bolji,
no na to, u ovom trenutku mogu utjecati
jedino ja i moja samokontrola, moja upornost.
Nadam se da polako opet dolazim do nje,
ovih dana stvarno sve manje jedem,
opet počinjem vježbati nije to ništa agresivno
ali kako je bilo prije već ovo je savršeno...
Evo već dok pišem o vježbanju ono mi se gadi
i u meni se budi osjećaj lijenost... Ali tu mora nastupiti moja upornost...
Ja to hoću i moram iako mi se neda...
S vremenom kad se zbog tog vježbanja prikažu rezultati
sve će biti lakše i brže...
Oprostite što me dugo nije bilo...
Jednostavno sam jadna, preslaba...
I nisam mogla...
Ako cete me prihvatiti, opet sam tu...
Opet pokušavam...
Ispočetka...
