poesis scenae

utorak, 06.10.2009.

Edgar A. Poe — Jubilarna 160. obljetnica smrti— 07. 10. 2009.

Na samrtnoj postelji, u zadnoj agoniji, čovjek boli, vičan patnjama, od kojeg svatko svoje lice odvraća, prezren bijaše, odbačen. Nije bilo nikog da mu se smiluje. Njegovi su ga rođaci prepustili bolnici u Baltimoreu. Već tri dana leži u teškom stanju, ne može ni govoriti, ili tek mrmlja i bunca. Na njemu je odjeća drugoga, stranca. Kako lijep nekad bijaše, topla pogleda, snažne građe, mlad, crne ravne kose i lica dječaka, a sad je blijed i izmoren bolešću. Nije dovršio svoj put. Još je toliko toga imao dati, toliko toga učiniti, napisati, stvoriti. On, koji je predvodio književnu kritiku u Americi, toj zemlji što mu je često bila strana, on koji je stvorio detektivsku priču, on, koji je predskazao veliki prasak, on, koji je prethodnik znanosti Einsteina i Freuda, pjesnik kulta forme, majstor stila, on koji je kazao lice tuge, ljubavi, smrti i bola, on koji je nadasve čovjek i prijatelj svojim bližnjima, ostao je sam s tek nepoznatim doktorom.

From childhood's hour I have not been
As others were — I have not seen
As others saw... (Alone)
Već dugo, od samog početka sudbina ga nije milovala. Nesreća se redala za nesrećom što je strašno pogađalo tu osjetljivu dušu naviknutu strunama poezije i melodiji riječi. Iz titanskoga svojega bola je stvorio još veće i prekrasno djelo — umjetnost koja će zauvijek živjeti. I sada kao da vidi svoju zlokobnu crnu pticu što je neizbrisivu sjenu nadvila nad sav njegov život. Is there, is there balm in Gilead? Umire tu, na putu potrage slijedeći ideal koji mu se nikad neće ispuniti. Ali ipak, umro je za ideal i živio je za ideal, ideal umjetnosti koja će nadživjeti i njega i njegove neprijatelje jer u iskonu bijaše Riječ i ostat će Riječ zauvijek. Neizmjerno je učinio za čovjeka ako priznajemo da ne živi čovjek samo o kruhu, nego o riječi. O, kakvoj samo riječi! Kakvim su melodioznim i poetičnim tonovima njegove riječi kazivale osjećaj srcima tolikih i kolikima će još kazivati. A ovdje mrak, tužna smrdljiva bolnička soba, gluho doba noći. Kod njega je ipak samo jedan čovjek, stranac, doktor. Jedino on ga čuje kako u nesvjesti zaziva: Reynolds! Reynolds! Bori se još jednom sa svojim mračnim demonima, sa demonima mračne psihe s kojima se svi borimo, demonima što ih je on u svojim pričama tako majstorski ocrtao. Ipak, smirio se i u spokoju se nije predao demonima; bitke je često gubio, život je bio takav, a sada, u toj mračnoj sobi, u toj crnoj noći, u pet sati ujutro, on je dočekao kraj svoga rata, svoju pobjedu, prije zore toga dana njemu je sinula svjetlost one prave zore od iskona, zore spasenja besmrtne duše, stoga zavapi: Lord, help my poor soul! i izdahne.




Kratka biografija

Photobucket

Kao da nije bilo dovoljno što je toliko za života propatio, još je i u smrti njegovo je ime moralo patiti. U novinama su osvanule ove riječi:
Edgar Allan Poe je mrtav. Umro je u Baltimoru prekjučer. Ova će vijest iznenaditi mnoge, ali malo njih će se zbog nje ožalostiti. - napisao je Rufus Wilmot Griswold u svom članku koji je objavljen u New York Tribuneu na dan Poeova pogreba 09. listopada 1849. g. Griswold koji se pod ne potpuno razjašnjenim okolnostima nekako dokopao Poeove književne ostavštine, zapamćen je kao najgori biograf pisca čija mu je književna ostavština pripala, najgori takav lažljivac u povijesti književnosti. Ogromna količina laži o Poeu koja se mitološki prenosi od usta do usta najvećim je dijelom potekla iz njegova dodatka izdanju Sabranih djela Edgara A. Poea što ga je nazvao Memoari autora. I dok su Poeovi prijatelji spremno ustajali na njegovu obranu, s pravom je njegov obožavatelj Baudelaire Griswoldovo djelo nazvao une immortelle infamie (besmrtna prostota) jer su Griswoldove laži ipak uvelike nadjačavale i, kao i svaka laž, primamljivije od istine, i danas lako nailaze na pristaše jer, riječima jednog Poeova prijatelja: To savršenstvo horora kojim njegovo djelo obiluje nepravedno se pripisivalo nekom moralnom defektu kod samog čovjeka.
Međutim, dok se mnoštvu ovih laži stalo na kraj detaljnim istraživanjem te je znanost potvrdila da Poe nije bio kronični alkoholičar, pljačkaš grobova, perverznjak ili ovisnik o drogama, prava se istina o Poeovoj smrti ipak još ne zna, a vjerojatno se nikad ni neće saznati. Edgar A. Poe, moj najdraži autor, jedan od najutjecajnijih svjetskih pisaca, omiljen od takvih kao što su C. Baudelaire, J. Verne, A. C. Doyle i F. M. Dostojevski i mnogih drugih, umro je kao što je uvelike i živio — nesretno.

Njegov život povijest je jednog genija kojeg u pravilu odbacuje njegovo vrijeme i prostor. Rodio se u Bostonu 1809., od roditelja putujućih glumaca. Majka mu je umrla kad je imao tri godine te je primljen u obitelj bogatog trgovca u Richmondu, Virginia, Johna Allana. Iako ga je poslao u Englesku srednju školu u Londonu te potom na školovanje na Univeristiy of Virginia, bogati očuh nije pokazao mnogo razumijevanja za Poeove umjetničke sklonosti. Nije ga opskrbio s dovoljno novca za školovanje te je Poe uskoro napustio sveučilište i, pod imenom Edgar Perry, 1827. ušao u američku vojsku. Tamo je u mornarici stekao najviši čin koji se može dati običnom vojniku, Sergeant Major for Artillery te 1829. napustio vojsku pošto se, posredovanjem višeg časnika, pomirio s očuhom. Njegova je draga maćeha Frances Allan te godine umrla moleći muža na samrti za svoga posvojenog sina Edgara. Očuh je tada pristao financirati Edgara pod uvjetom da ode na West Point. Prije svog odlaska tamo, Poe se odselio u Baltimore teti Mariji Clemm te njenoj kćeri Virginiji Eliza Clemm, prisan odnos s kojima će obilježiti čitav njegov život. Ubrzo nakon odlaska na West Point, očuh se ponovno oženio svojom ljubavnicom, vezu s kojom je morao sakrivati dok mu je živjela sad preminula žena. Budući da je s tom ljubavnicom, sada novom ženom imao i djecu, pod njenim utjecajem ili vlastitom nahođenju (ili oboje) razbaštinio je Edgara kojeg nikad i nije službeno posvojio. Poe se opet našao u škripcu jer nije nikako mogao sam financirati školovanje. Odlučio se na neposlušnost američkoj vojsci te je zanemarivao dužnosti kao pohađanje predavanja tako da su ga otpustili sa sveučilišta. Međutim, tamošnji prijatelji i kolege sakupili su novac s kojim je u New Yorku 1831. objavio svoju drugu zbirku Pjesme.

Nakon povratka u Baltimore počinje pisati prozu te je prvi značajan uspjeh polučio dobivanjem nagrade od 50$ (što je tada bila značajna svota) od časopisa The Saturday Visiter 1833. U komisiji za nagrade sjedio je John P. Kennedy koji mu postaje vjeran prijatelj te ga upoznaje s književnim krugovima. Urednik je Southern Literary Messengera 1835-37. u kojem razdoblju se, prvo tajno, a zatim i javno, ženi sa svojom spomenutom rođakinjom Virginijom Eliza Clemm koja je imala 13 godina. Iako se Poea zbog toga znalo karakterizirati kao pedofila, treba napomenuti da je pedofilija seksualna tendencija prema djeci (dakle mlađima od 12 godina) te da se današnji moralni standardi ne mogu primijeniti na standarde 19. stoljeća.
Photobucket

Od 1837. g. nadalje Poe često mijenja mjesto boravka radeći u različitim časopisima više da bi prehranio obitelj nego po vlastitoj volji. Živio je u Baltimoreu, Richmondu, Philadelphiji i New Yorku. Njegov književni i umjetnički uspjeh usko je pratila nesreća. Virginija se u siječnju 1842. razbolila od tuberkuloze, a Poea je, kako sam svjedoči, razvoj njene bolesti duboko duševno pogađao. Prelazila je iz teške bolesti na smrt u periode naizglednog oporavka, a Poeov je duh sinkrono s njom prelazio iz očaja i žestoke agonije pomirenja sa užasom smrti u nadu i duševni mir. Takvi užasni obrati i česte promjene raspoloženja, takva propast u obitelji odvele su ga piću, kao i većinu ljudi koji su se u bilo kojem vremenu odali boci. Ipak, u svojoj trezvenosti kao da je iz boli stvarao ljepotu, baš se u tom periodu proslavio prvo objavom priče Zlatni skarabej 1843. a zatim još više 1845. objavom Gavrana kojeg je tema baš smrt voljene žene. Virginia je zaista i umrla u siječnju 1847. te je Poe opet kao i prije u životu ostao, kako Ujević pjeva sam bez igdje ikoga/ i nemiran i očajan, a Poeovim riječima: U smrti one koja mi je bila život, tada, primio sam novu, ali—o, Bože! kako melankoličnu egzistenciju. Bilo bi dobro u skladu s time reći da se od tog gubitka Poe nije nikad pravo oporavio. Kako ga očaj ne bi potpuno svladao, postavio si je cilj da se ponovno oženi i nađe utjehu svojoj samoći putujući i opet po Americi od nemila do nedraga/ i noge su mu krvave,/ i srce mu je ranjeno. Iste te godine njegove smrti, 1849., Poe će napisati: Nemaju moć nikakvi pothvati riječima, kao što su ovi, da me deprimiraju. Ne, moja je tuga neizračunjiva, a to me još više rastužuje. Pun sam mračnih slutnji. Ništa me ne razveseljuje niti tješi. Život mi se čini potraćenim, budućnost izgleda kao dosadna praznina. ali borit ću se dalje i „nadati protiv svake nade.“

Osim da se oženi, imao je i drugu jaku želju — osnovati vlastiti časopis The Stylus za koji je skupljao pretplate u njemu poznatim gradovima. Upravo se zadnji put teti javio iz Richmonda na jednom takvom putovanju pišući da ide za Philadelphiju. Međutim, tamo nije nikad stigao, zastavši putem u Baltimoreu gdje ga je snašla toliko misteriozna smrt. Njegov put u grad u koji nikad nije stigao, kao i njegova slutnja smrti neodoljivo podsjeća na Lorcu i njegovu poznatu: Jao! Smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu!/ Cordoba. Daleka i sama.


Detalji i teorije o smrti


Photobucket

Poe se je zaputio brodom iz Richmonda u četvrtak 27. rujna 1849. Njegova zaručnica Elmira Shelton svjedoči nam u pismu njegovoj teti da je noć prije polaska imao temperaturu te je misila da neće biti u stanju krenuti. No on je ipak pošao (pogreška će se pokazati kobnom!) i stigao, ali ne u Philadelphiju, nego u Baltimore. Tek 03. listopada u lošem je stanju i tuđoj odjeći pronađen od Josepha Walkera koji je odmah pozvao doktora Snodgrassa kojeg je Poe poznavao. Što je radio u međuvremenu tih pet dana u Baltimoreu ne znamo. Njegov biograf Woodberry govori o svjedočanstvu da je posjetio kuću poznanika dr. Nathana Brooksa koja je baš u to vrijeme izgorjela pa je došao na zgarište. Poe je vjerojatno odlučio obići baltimorske književnike da bi mu pomogli oko njegova novog časopisa.

U svom kratkom pozivu Walker piše Snodgrassu da se Poe nalazi u lošem stanju u taverni Ryan's inn gdje su se baš taj dan, 03. listopada, održavali izbori za američki kongres i za državne zastupnike. Upravo je ta činjenica potakla tzv. cooping teoriju. Cooping je naziv za ilegalno djelovanje političkih huligana koji su otimali i drogirali strance i vodili ih od jednog na drugo biračko mjesto sileći ih da glasuju za njihove kandidate više puta na različitim mjestima. Iako je tada takvo ponašanje bilo uobičajeno, nema nikakvh dokaza da se baš to dogodilo s Poeom. Dr. Joseph Snodgrass došao je ravno u Ryan's inn gdje je htio osigurati Poeu sobu. Međutim, Poeovi rođaci po ženidbi Henry i George Herring od kojih je potonji bio lokalni predsjednik whigovaca (tadašnja američka politička stranka) poslali su ga u bolnicu ne toliko zbog brige koliko zato što nisu htjeli da im bolestan rođak leži na njihovom okupljalištu, tada biračkom mjestu.

Njegovo stanje imalo je sigurno nešto i sa groznicom s kojom je napustio Richmond. Svjedočanstvo njegova rođaka Neilsona Poea, pravnika koji ga je pokušao posjetiti u bolnici pa ga je doktor odbio govori o tome da je sjeo na vlak za Philadelphiju, ali da ga je tamo sreo neki prijatelj i ponudio pićem. Poe je duže vrijeme od Viginijine smrti abstinirao od pića. Svjedočanstva mnogih prijatelja kao i njegova pisma potvrđuju da ga je samo jedna čaša znala baciti u stanje potpune pijanosti. Bio je u tome, kao što je bio i duševno, jako osjetljiv. Prema Neilsonu, kondukter ga je u takvu stanju našao i dao prebaciti u vlak natrag za Baltimore. Matthew Pearl, mladi Poe scholar smatra da je ta činjenica također od presudne važnosti. Mogla je, naime, kod osjetljivog Poea, u kombinaciji sa bolešću od koje se možda bio nešto i oporavio, itekako izazvati kobno stanje.

Snodgrass je najviše zaslužan za teoriju pijanstva, tvrdeći ne kao Neilson da je Poe popio jedno piće, nego da se žestoko opio, no odbačen je kao pouzdan svjedok, iako je sudjelovao u događajima jer je cijeli život bio uvaženi član tzv. temperance movementa - pokreta koji se bazirao na protivljenju alkoholu. Kasnije je držao predavanja praveći od Poea teškog alkoholičara i napadajući ga kao primjer onoga što ne treba. Dr. Moran je u svom zapisu zanijekao ikakav miris alkohola na odjeći ili na osobi.

Mnogi su argumentirali da su ga opljačkali (ipak je sa sobom nosio dosta novca od pretplata za novi časopis) i pretukli neki od članova političkih bandi koje su lutale gradom. Nitko od svjedoka ne spominje znakove ozljeda, a pri sebi je još imao štap koji je uzeo u Ricmondu, iako u tuđoj odjeći. Nažalost, Walker ne spominje je li ga našao u taverni Ryan's Inn ili na samoj ulici. Neke teorije predlažu da je bio ozbiljno bolestan otprije, bilo od bolesti srca ili tumora na mozgu što se potkrepljuje pismima jednog doktora koji je u to vrijeme bio poznat kao i Poevim pismima iz srpnja iste godine gdje se tuži da je teško bolestan.

U svakom slučaju znamo da je zadnja tri dana proveo u bolnici gdje su ga zbrinuli. Kad je tamo nakratko došao svijesti upitao je: Gdje sam? Dr. Moran mu je odgovorio: Za vas se brinu vaši najbolji prijatelji. Videći da je u nepoznatu okruženju, vjerojatno se pokušao prisjetiti što mu se dogodilo pa je rekao: Najbolji bi mi prijatelj bio čovjek koji bi mi prosuo mozak. Ponovno je pao u nesvijest. Kasnije je zazivao Reynoldsa o čijem identitetu ima više teorija kojima ovdje nije mjesto zbog dužine. Umro je u nedjelju 07. 10. 1849. oko pet ujutro. Zadnje riječi bile su mu: Bože, pomozi mojoj jadnoj duši!

Pokopan je u hladno listopadsko popodne devetoga na prezbiterijanskom groblju kod ulica Fayette i Green. Grob će mu ostati neoznačen desetak godina, a tek 1875. bit će podignut spomenik (slika dolje). Na sprovodu je bilo tek pet ljudi: Rođaci Henry Herring i Neilson Poe, Joseph Snodgrass, sveučilišni kolega Z. Collins Lee i sam svećenik, Poeov daljni rođak W. T. D. Clemm koji je zaključio ne držati propovijed jer nije bilo ljudi. On koji će kroz svoju snažnu, neprolaznu i krasnu riječ izgarati u srcima tolikih velikih umjetnika i srcima milijuna drugih ljudi i očarati ih svojim sentimentom— njemu nitko ni pred smrt ni poslije smrti nema da progovori, ni riječ ljubaznosti, ni ljubavi, ni zahvale. Zato će mu rastuće mnoštvo čitatelja (najčitaniiji američki pisac u svijetu) ostati zahvalno. Ispunile su se njegove proročke pjesničke riječi:
Vi koji čitate još ste među živima, ali ja koji pišem već sam za vas odavno otišao u područje sjena. Jer zaista mnoge će se čudne stvari dogoditi, a mnoge tajne otkriti i mnoga će stoljeća proći prije nego ovi spomeni budu viđeni od ljudi. A kad budu viđeni, neki neće vjerovati, neki će sumnjati, a poneki će naći mnogo toga za razmišljanje u slovima ovdje upisanima željeznom drškom.

Photobucket


Mali dio besmrtnog djela

San u snu

Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku sad kad je kraj,
Ovo mi barem reci daj—
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al' ako je iščezla nada
Danju, il' noću, bilo kada,
U snoviđenju, il' bez toga
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
valova što obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnaca zlatnog pijeska—
Koliko ih je! Ali gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako — dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu?



Eldorado

(Eldorado je prekrasna pjesma koja govori o cilju. Zadnje riječi Ride, boldly ride/ if you seek for Eldorado govore o prolaznosti naših ciljeva i o tome kako se put zapravo pravi putujući. Sam život je put kojim putujemo i koji pred nas stavlja ciljeve. Sve što treba jest jahati, hrabro jahati. )

Kroz žar i hlad
Taj vitez mlad,
Prepreke silne svlado –
Uz pjesme poj,
Jedan sni boj:
On traži Eldorado.

Al’ starost, gle,
Na njega gre –
Srce, o gdje si, mlado?
Sve odnio vrag,
Nigdje ni trag –
Toj zemlji Eldorado!

Očaja plen –
Kad! Srete sjen:
- Sjenko, bratska nado,
Kaži mi ti
Gde li se skri
Ta zemlja Eldorado!

- Prejezdi Um,
mjeseca Hum,
Pa hvataj drum, o jado –
Ne budi lijen
- Reče mu sjen –
Tražiš li Eldorado.



Annabel Lee
u prijevodu Tina Ujevića

Bio sam dijete i bila je dijete
u kraljevstvu što plaču valovi,
no ljubavlju većom od ljubavi svete
ljubljasmo se ja i Lee,
te nam na ljubavi nebeske čete
zaviđahu, anđeli svi.

I tako prije ljeta i ljeta
u kraljevstvu što plaču valovi,
vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
moju lijepu Annabelu Lee,
i tako njoj brata žalost dopa,
da je ponese daleko od mene,
da je u kamenom grobu zakopa,
što ječi od umorne pjene.

Anđeli nesrećni i u raju
zaviđahu njoj i meni
i zato, (Svi ljudi znaju
u kraljevstvu što ga more mî)
u noći iz magle zaduhaju
vjetri i ubiju moju Annabelu Lee.

No naša je ljubav jača od one
njih što bjehu stariji no mi,
njih što jesu umniji no mi,
pa ni anđeli s vrh vasione,
pa ni bjesovi što pod morem rone,
duše ne mogu rastaviti: dušu mi
od duše lijepe Annabele Lee.

Kad mjesec sine, nosi mi sanje
o lijepoj Annabeli Lee;
kad zvijezde izađu, sinu oči danje
prelijepe Annnabele Lee;
i tako noću za noći ja sjedim
i dragu, moju ljubav i moj život gledim,
tamo u grobnici na valu,
njenom grobu na zvučnome žalu.


Za djela na engleskom najbolja
je sljedeća stranica, kao i Mabbottova čuvena Sabrana djela (treća u bibliografiji):
EA Poe Society of Baltimore


Video linkovi

Annabel Lee
Annabel Lee classic version
Raven
Parson's Raven - The Illusions
Raven by The Simpsons (komično)


Copyright © 2009 by Algon Cordy

Bibliografija:

Bloomfield, Shelley C. The Everything Guide to Edgar Allan Poe, Adams Media, 2007.
Pearl, Matthew, A Poe Death Dossier: Discoveries and Queries in the Death of Edgar Allan Poe, The Edgar Allan Poe Review VII, 2; VIII, 1 (fall 2006., spring 2007.), 4.-30.; 8.-32.
Poe, Edgar Allan, Tales and Sketches, Volume I: 1831-1842, ed. T. O. Mabbott, University of Illinois Press, Chicago, 2000.
Quinn, Arthur H. Edgar Allan Poe A Critical Biography, The John Hopkins University Press, Baltimore, 1998.
Edgar Alllan Poe Society of Baltimore, http://www.eapoe.org/geninfo/poedeath.htm

- 15:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se