pjaceta

petak, 18.05.2018.

Zen o nosu

Ljudi se rode sa zlatnom žlicom.
Ljudi se rode s prirodnom manom.
Ljudi se rode svakojako.
U svakakvim uvjetima i životnim okolnostima. Različita iskustva, predispozicije i danosti. Šaroliko društvo ljudi, sposobnosti i uvjeta. Pri rođenju svatko donese nešto sa sobom, nešto staro, svakog nešto drugo dočeka, nešto posuđeno, nešto od toga napravi, nešto p(l)ravo. Sa Životom se vjenčamo, u dobu i zlu. U braku razmnožavamo, rastemo i mremo, oblikujemo po svom prirodnom nahođenju, prioritete postavljamo prema i s partnerom, Životom.

Što nam donosi, što nam daje, što već imamo. Uvijek pomislim na mame u Kongu, na djecu koja rade u rudniku, ratove i siledžije te se svaki put duboko zahvalim mjestom i statusom rođenja. No, mogla sam se roditi i sa zlatnom žlicom. Ali nisam. I to s razlogom. Jer kad bih imala postavljenu trpezu sa zlatnom žlicom moja prirođena prirodna mana ne bi došla do izraza. Sve što donijeh sa sobom na svijet ne bi bilo realizirano. Ni krhkost, ni jakost, ništa od moje »čudnosti«. Tek kad prođe određeni broj godina, kad s pol prođenog puta možeš pogledati unazad, uviđaš da je sve na svom mjestu. Sve je i bilo je tako, kako upravo treba biti. Tu si, gdje jesi i osjećaš zadovoljstvo. Tu, sad, jesi što jesi. Ni dobar, ni loš, nikakav pridjev, već samo jesi. Najljepši je osjećaj, kad shvatiš da se takav sviđaš sebi. Sam si sebi najbolji prijatelj, suputnik te nažalost ponekad, suparnik. Nijedan stranac ne može biti tako okrutan do tebe, koliko možeš sam sebi gorčati život. I pravo je olakšanje, kad se probudiš i shvatiš, da muhe idu na govno.
Zen poslovica.

Postići Zen stanje i živjeti ga. Dostići točku kad život nije više mučno preživljavanje, pokušaj preživjeti, već jednostavno življenje u dubokom razumijevanju svega oko nos.
I tu, tu je ona moja prirođena mana.
Naše mane. To su one točke, koje drugi ljudi pokušavaju korigirati, mijenjati, osuđuju, omalovažavaju, poništavaju, a sve to u nedostatku razumijevanja. U ljubavi su naše mane nevidljive, sagledava se ih kao dragosti, koju drugu osobu čine drukčijom ali srcu bliskom. Smješkamo se tim manama, prihvaćamo ih jer ih razumijevamo u nekom širem kontekstu, dubljem smislu.
Moja mana je moje karakterno obilježje.

Kad se Junior rodio, jedan prijatelj mi je rekao – Hvala Bogu, pa nema tvoj nos.
Nasmijali smo se.
Ali ostala sam i zapanjena, kako se od svih ljepota rođenja djeteta, ističe briga oko moga nosa. Te se onako uljudno, među redovima servira – ružan ti je nos. Nervira me tvoj nos. Upada mi u oko, smeta mi, ... Što u konačnici može voditi u analogiju – tvoj nos, tvoja osoba. Ne sviđaš mi se jer nisi po mom ukusu. Mogla bih tako razmišljati ali nisam, jer prijatelji puno puta bubnu bez promišljaja, onako iskreno otvore svoja najdublja promišljanja, a ti se samo nasmiješ »nespretnosti«. Jer i sam najvjerojatnije to ponekad radiš, a da nisi svjestan.
No, isto tako shvatih da je taj moj nos, čijeg nesavršenosti bijah svjesna ali o čiju nesavršenost se nikad ne spoticat jer nikad ne vidjeh savršenog nosa, koji bi bio mjerilo svih noseva, već su ocjenjivači noseva imali svaki svoj tako različit i ničim potkrijepljen kriterij, predmet nečije ocjene. Nešto što nas na drugom privuče pa moramo nešto reći o sebi.
Ali, ocjenjivati nečiji nos kad ni sami nismo nosioci savršenog, možda umjetno stvorenog,... Ocjenjivati prirodu, njeno stvaralaštvo?! Molim sve ocjene, komentare, potrebu po korigiranju nečijih danosti, uputiti na pravi naslov - Svevišnjeg.

Sortiranje, ocjenjivanje i uvrštavanje ljudi na ljepotne i ine ljestvice poradi strukture nosa bilo mi je odbojno još od arijskih priča. Zbog nosa si mogao zaglaviti u dimnjaku, ustvari pročistili bi te kroz njega. I nos bi postao pepeo. Upepeljavalo se po kriteriju nosa. Tragično je to, izgubiti bilo koji ljudski život, dragocjenost života, zbog oblika nosa.
Dešavalo se i prije.
Ljudi volimo ocjenjivati ljude jer nam to daje neku stabilnost, prema tome se postavljamo uz ili iznad, (u)savršavamo sliku o sebi. Moj nos je ljepši od tvog. Bolji sam, iznad sam.
Kad te netko zajaše, skini ga s ...
Zen poslovica.

Postoji priča o Sokratu i nosu. Raspravljalo se o njegovom nosu, koji je prema priči, bio velik i prćast. Prema idealu grčke ljepote nosa, dakako da ga se smatraše ružnim. Tako se pričalo o njemu. One priče što kolaju po kuloarima. Pričalo se i da ima lijepu dušu. I danas ga mnogi slave po njegovom duhu, manje po nosu. Iako postoje i najvjerojatnije će uvijek postojati, kritičari noseva.
No, u tom razgovoru Sokrat objašnjava, da njegov nos može vonjati na sve strane, jer je zaokrenut na gore, te da zbog veličine, može više upiti, a da grčki nosevi, veliki i nezgrapni između očiju, zaklanjaju pogled i ometaju vid. Ispade njegov ružni nos, funkcionalniji. Ljepši, bolji?!
Funkcija mog nosa je disanje, ne izgled. Za sad mi dobro služi. Moja prijateljica ga je operirala, bilo je to bolno i sad ima jako lijep nos. Svi joj se diva i ja mu se svaki put divim. Savršeno. Ali svoj volim upravo takav, kakav je - moj. Nitko nema takav. Poseban, nesavršen. I kad bi ga vidjeli šetati bez mene, znali bi da je to moj nos. Tako, kako prepoznaješ ljude po koraku, po motama, po glasu,...
»Na sreću«, moje dijete nema moj nos. Dobro je tako, ako će mu ta »sreća« donijeti sreću i ako je samo »ta sreća« dovoljna da bude sretan. Sretan ti nos!



Sokratu je njegov nos donio nekakvu obilježbu. Smatraše ga ružnim zbog nosa, no lijepim zbog nousa. Nous je grčki termin za um, razum, za onaj »organ« po kojemu se (po)vodimo. Metafizički princip. Promišljati o životu kroz prizmu razumijevanja da bi se bolje i sretnije živjelo, ne radi prodaje priručnika kako uspješno živjeti ili kako je jedino pravilno... Promišljati život da bi mogao sretno živjeti u suživotu s drugima. Kako moj nos nije sličan nijednom nosu, tako nijedan priručnik o životu, naputak, ocjena, sudba o nečemu se ne može primijeniti na sve i svakoga. Svatko je osoba za sebe, rođena s različitom žlicom i u različitom prostoru.
Sa svojom osobnom manom.
Tako mora biti. Svatko svoju manu koja je u konačnici i naša prednost, u smislu različitosti spram drugih, koristi za osmišljavanje vlastitog života, svatko zna što je za njega najbolje i kako mu je najljepše. Svi mi pokušavamo sretno živjeti. Meni to znači zen. Ne opterećivati se tuđim manama, već pustiti travu da raste. Poznata zen poslovica.

Trava će rasti, proljeće će doći.
Krava će pojesti travu. Dat će mlijeko. Popit ćemo ga i u konačnici izbaciti kao humus koji će pognojiti travu da raste. U krugu ćemo primiti i dati. Umjetnost je razumjeti kružni tok i znati gdje zujati a gdje srati.
Čisti zen. Čak i kad pobjegne. Sve je to prirodno.
Poznavati vlastitu prirodu, dobro živjeti sam sa sobom i ne zamarati se »(o)ocjenjivačkim sudom« jer nije važno na koliko te ocjene, kako, tko, već cijeniti sam sebe.
Kako danas pročitah – možda smisao našeg puta nije da nešto postanemo, možda je smisao otresti sve ono što nismo, tako da u konačnici možemo biti ono što smo oduvijek bili.



- 11:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se