pjaceta

ponedjeljak, 31.07.2017.

Vrijeme i promet

Kako se vratiti pisanju? Lako. Nešto napisati. Pismo, razglednicu, čestitku. Već odavno ne pišem. Nemam žara. Priču, novelu, crticu. Ne pišem. Nije do dara, već do plana rada. Pišem klavirski. Tipkam. To je taj stil. Kažu da se tako ne piše. Moraš imati priču. Zaplet, vrh i rasplet. Moraš imati lik, karakter i plan putovanja. Ne volim pisati u naprijed. Pišem većinom unazad ili sad.

Vrijeme je ključni čimbenik pisanja. Pišemo kad ga imamo ili pak kad ne protječe. Obično najviše pišem kad me muče drugi rokovi kojima bih se morala zdušno posvetiti ali meni je tad na pameti tek tipkarsko pisanje. Tad najviše skladam. Kad imam vremena pravim se da ga nemam, pa ga trošim na tipično trivijalne ženske poslove – kuhanje, pranje, peglanje i odgajanje. Da, to su ti radovi koji se ne cijene. Koji se pridodaju ženskom rodu i umanjenica su od imenice posao. Poslići uzimaju danak vremena. Pa ipak, dođe dan za štrajk. Vrijeme za pisanje. Neki dan sam prijateljici rekla – ja nisam samo mama. Gledala me je u čudu kao da sam izrekla najveću herezu. Objasnih joj da nisam samo jedan vid čovjeka, nisam samo žena, majka, služavnica, već sam sve ono što bih željela biti kad porastem, svi moji hobiji, sve moje mušice, svi moji patuljci. Puno više sam od onoga što mi se pridjevima priljepljuje. Sve sam ono što mogu i hoću biti. Postati. Patuljci su različiti, pa ipak su nam zbrojni svi pod jesnu zbirnu imenicu. Patuljci kao žena. Pričamo priče. Junioru sam zaprijetila ako ne pospremi igračke da će noću doći patuljci i odnijeti ih. Nisu stigli. Jutros je prva konstatacija bila – patuljci nisu odnijeli igračke. Patuljci nisu imali vremena. Ni mama. Mama je uzela vrijeme u svoje ruke. Sad. Odlučila je da će patuljci ipak pisati. Onako kako najbolje znaju. Patuljasto.

Vrijeme je ključni čimbenik življenja, svih naših priča. Ono prošlo, sadašnje i sanjajući buduće. Junior nema toliko vremena, njemu je jučer sve što je prošlo, neovisno o matematičkoj udaljenosti. Sad mu je sad. Ovaj isti tren. Danas ne postoji jer je to pojam koji mu je ili prošli ili budući, te događaj spada pod rubriku jučer ili sutra. Sve njegovo vrijeme je sad. Ljudi smo zaboravili na to sad. Sad tipkam. Obožavam tipkati, zanemariti onaj glas koji visi nad glavom i govori – kuvaj šalšu, sredi blitvu, usiši, pospremi robu, ispeglaj, novu objesi. Slušam ga, ali se prstići vesele pisanju. Ono kad raspete sve svoje igračke po dnevnoj sobi dok mamu hvata lagana nesvjestica uz prigovore da pospremite, a vi uživate u svakoj igrački koju vidite. Kao u svakom slovu koji nastaje na klavijaturi laptopa. Patuljci neće pospremiti. O, o. O_o. Vrijeme njima ništa ne znači.

Tako je sa pisanjem. Vrijeme je tu beskonačno. Priče su istinite, izmišljene, izmaštane. Pozdravi i želje nacrtane. Blog je zapis. Dnevnik putovanja osobnim životom. Neku putuju cestom, neki maštom, neki poljima, morima, neki hranom, pa i politikom. Svako svojim rutama. Najviše puta lutam. Nemam neki redoslijed putovanja. Kad je sve tako zanimljivo. Puno toga treba još vidjeti, uvidjeti, napisati.
Razmišljam ovih dana da se vratim pisanju ali na drugi način. Koncentrirano i strukturirano. I već me hvata smijeh. Patuljci se bune. Valjaju po travi i umiru od smijeha. Šta reče - strukturirano?! Po pravilima struke i zanata. Buahaha. Nisu rute i koordinate za njih. Oni se provlače kroz drveće i šipražje, oni preplivavaju rijeke, rone u jezerima, istražuju špilje. Patuljci nemaju mira.

Možda bi im putopisni blog bio mio. Eh, za putovanja, koliko srcu draga bila, trebaju postojati još neki uvjeti. Oni minorni. 'Vremenski'. Jedino postojano u našem životu su dnevna putovanja, što cestom, što mislima, pa stoga je moguće imati samo takav putopis. Opis puta od kuće do vrtića.

Nadnevak br.1
Jutro je bilo svježe. Ne previše, ne premalo. Taman. Nije više bilo tamno. Sunce je sijalo. Semafor 'na odbrojavanje' smo zakasnili. Pritisnuli smo klik. Broj je bio 67. Čudan broj. Ali puno bolji od 90. Stigli smo dosta rano. Biciklom. Jutro je predivno.
Gužve na cesti nema. Volim ljeto u gradu. Sa jednog kraja grada na drugi kraj stigneš jako brzo. Ima čak i slobodnih parkinga. Parking. Ou, jeah. Ljeto u velikom gradu je nešto najsupersjajnije. Svi su na moru. Gužvaju se. Mi dišemo i vozimo se bez stresa.
Kraj


Razmišljam već duže vrijeme da krenem pisati putni blog. Ne putopisni. Niti savjeti za putovanje, pakiranje kofera, slijetanje u zračnim lukama. Već onako jednostavno – stanje u prometu. Prometni. Jer budimo iskreni, ono je naš odraz.
Ono je odraz našeg odgoja, mišljenja i odnosa do drugoga. Izreka »Psuje kao kočijaš«. Pitam se pitam, kako i gdje je nastala. U mojim kolima u jutarnjoj špici dosta učestala primjena. Promet naš svagdašnji. Počela sam izbjegavati autocestu u špicama, kuliram na lokalnim cestama. Osjećam se puno opuštenije. Dakako, vrijeme se oduži. Nečemu se moraš odreći.
Putima i pisanju nikada! Iako su čudni, ti gospodnji. Čudimo im se. Ponekad smo začuđeni. Nekad očarani. Razočarani. Začarani. Jer su čarni. Lijepi i dobroćudni. Ćud je naša čudna. Pisanjem je objelodanjujemo, putovanjem je gradimo. O putima i pisanju iz perspektive vremena u kojem živimo.

Red i disciplina po prometnim propisima. Neovisno o vremenu. Kiša, sunce, glačanje, kukičanje. Ali u vremenu. Sad i tu. Živimo i putujemo. Pitanje je – kako?!




- 11:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se