pjaceta

subota, 26.05.2018.

Quo Vadis

'Nije važno gdje se rodiš'. Potvrdila sam joj. 'Stvarno nije važno, jesi li se rodio u New Yorku, Moskvi ili Garešnici. Jedino važno je rođenje. Danost života.' Složile smo se i potvrdile pomnim kimanjem glave.
'No, nije li možda ipak važno gdje smo se rodili?! Tek toliko koliko nas mjesto rođenja kroji, koliko nas navike, običaji i kultura ustroje, koliko nas priroda i položaj sunca dotaknu pečatom podneblja?! Možda nije važno gdje, već u kakvim 'okolnostima'. Predispozicijama koje dobivamo mjestom rođenja. U nastavku života dakako nije ni to najvažnije, jer ono bitno je život, kako živimo. Od danosti koje nas zateknu stvorimo svoju jedinstvenu umjetničku sliku života.'
Rekla je – 'Ma, živimo, kako živimo.'
'Kako ti živiš?' – upitah provokativno.
'Dobro.' Odgovara kratko i promišljeno.
'Stvarno, dobro?!' Pokušah je smesti.
Istovremeno smo se nasmijale. 'Pa, nije sve bajno. Ima ovog, onog, ponešto bi moglo bolje, ali suma sumarum, dobro živim.'
Vidjelo se da zna o čemu govori. Njene riječi su bile promišljene, izgrađene na temeljima vlastitog iskustva. To nije bilo puko – da, da, dobro. Bez namjere samo 'otkačiti' sugovornika. U svoju riječ "dobro" duboko je vjerovala.

Imala je redovit posao i dvoje djece, bila bez partnera. Iza sebe je mala rak, bila bez recidiva. Imala je kredit, bez vlastite volje. Dodijelili su joj ga razvodom. Druga strana je dobila stan, bez muke. Imala je zahtjevan posao, bez mogućnosti potužiti se ikome. Radila je, radila je naporno od jutra do večeri. Posao je bio dobro plaćen ali u cijenu nisu bile uračunati svi prekovremeni za koje je navrat nanos morala tražiti dadilje, u cijenu nisu bile uračunati loši službeni odnosi, poslovne spačke i ljubomorni ispadi. U cijenu nije bila uračunata posljedično njena bolest koju je morala izboriti - sama. Kao dodatak životnoj okolnosti u kojoj se je snašla, smijenili su je preko noći, bez upozorenja i obrazloženja. Smanjili osnovicu, ukinuli bonuse i rasporedili na neželjeno radno mjesto.
Da, imala je sreću. Djeca su joj bila najveća podrška. Bili su vrijedni, odgovorni i topli. Uzgojila ih je u dobre ljude. U našim razgovorima svaki put bi potvrđivale tu činjenicu. Bile ponosne na njen najuspješniji pothvat. Sve ostalo, diplome, novac, počasti i statusi su s bolešću raspali. Ostala su djeca. Kako se kaže – u dobru i zlu. Bolest je zloćudna i liječi se dobrotom. Djeca su bila vrijedna, samostalna i narodski rečeno, dobri ljudi. Starija, kad se zaposlila, pomogla je pri otplati kredita. Bez da joj je itko išta rekao, sama smatraše to pravilnim. To veče, kad me nazvala i ispričala njihov razgovor, obadvije smo plakale dirnute njenom dobrotom i nesebičnošću, njenom zrelošću dok je u našim očima još uvijek bila dijete. »Odrasla je«, bio je jedini komentar koji smo smogle. Mlađi je svako ljeto zarađivao za džeparac. Kad se razboljela, potaknut sestrinom gestom, i sam je želio pridonijeti kućnom budžetu. Simbolički, naravno, ali nitko ni to nije očekivao. Ponosna već na činjenicu da žele raditi. Čak i da ništa ne pridonesu kućnom budžetu, bila je briga manje. Džeparac su sami zaradili. Iako bi i ona, po svojim mogućnostima, uvijek nešto 'tutnula' sa strane. Radovalo ju je, a i njih. Obostrano briganje bez zabrinutosti. Da, život je bio dobar. S bolešću se izborila, posao je zamijenila manje plaćenim u drugoj firmi. Nije radila prekovremeno, posao nije nosila doma. Vrijeme je razgraničila, u četiri poslijepodne gasila bi mobitel. No pasaran...

Ritualna gesta gašenja telefona bilo je nešto po čemu se isticala. Dio njene osobnost. Ponosna na nju, počašćena našim prijateljstvom. 'Telefonska pobuna' utjecala je na sve oko nje, neke udaljila, neke dublje i bolje povezala. U početku mi gesta bijaše neobična ali mi se s vremenom počela sve više i više sviđati. Potakla nas je da se vraćamo onom starinskom načinu druženja. Stacionarni telefon i zvonjenje na vratima. Vrtiš brojeve, zoveš i zoveš, pa kad je uhvatiš. Javlja se kad može, bez stresa povrata poziva. Ali puno više sam se veselila povratku onog drugog starog običaja, ring the bells. Kad se želiš s nekim družiti odeš do njega, pozvoniš na vrata, a on ti otvara ozaren radošću što te vidi i vremenu koje ćete provesti skupa. Ostavljala bi kućne obaveze po strani i svu pozornost poklonila dragom gostu. Nikad nije pokazala nervozu, onu suvremenu boljku koja se uvlači pri nepozvanim gostima koji remete vozni red obaveza. 'Ne možemo se družiti jer danas perem kosu', nikad nije bila njena isprika. Ljudi su joj bili prioritet, sve ostalo je moglo počekati. Dolazak u posjetu, pa i nenajavljen, uvijek me je smirivao. Znala sam da sam dobrodošao gost u kojegod dnevno doba. Kad nije bila doma, poljubila bih vrata. Kad je bila, poljubila bih na vratima nju. Obavezno bi sjedile u maloj kuhinjici koja je imala još manji balkon i veliki prozor. Cvijeće na balkonu i prozorskoj polici uz miris svježe kuhane domaće kave, bio je prostor opuštanja i druženja. Kod nje bih 'dahnula dušom'.

I sama sam željela usvojiti njenu novu naviku. Upijala svaki pokret i riječ našeg druženja, njenu smirenost i nezainteresiranost za otkucaje velikog sata. Ona nije imala od koga učiti. Bolest ju je primorala stvoriti novu naviku, strategiju osobnog preživljavanja. Kad god bih sjedila na toj, višesatnoj kavi, uz dinamično razglabanje o životu, problemima i ljepotama, svijet oko nas je prestao postojati. Od nje bih odlazila ozarena, ispunjena nekom mirnoćom a u isti mah i energijom da su čuda moguća. Riječima bi se upotpunjavale i stvarale taj magični trenutak. Kad je svijet lijep i sve je moguće...

Dok te drugi dan, na poslu, među odnosima,... nešto nije spustilo na 'realna tla'. Jesu li 'realna tla' ona realnost u koju se rodimo? Naše društvo, svojstvena kultura u koju bijasmo rođene. Vrijednosni sustav naše je bazirao na radu. Red i rad, ostaci austrougarskog odgoja. Obilježene slovenskim izrazom »biti priden« koji se djeci usađuje od malih nogu. Ne znači to samo biti dobar, već i biti poslušan, radišan. Najveća pohvala i 'podvala'. Kad ti kažu da si »priden« ali u isti mah (dakako, tek kad odrasteš shvatiš) ulovljen u zamku 'prisilnog rada'. Od malih nogu programiran da budeš poslušan i neumoran u radu, ne posustajući i gurajući do kraja. Vrijedan. Sve za onaj jedan »on_a je priden«, jer tek tako zaslužuješ vrijednost u našem kulturnom miljeu. Nagrada u obliku pohvale, kasnije se odražava oblikom novca i statusa. Dok te ne pukne boleština koja ti humorno prošaputa da radiš u pogrešnom smjeru. U smjeru očekivanih društvenih rezultata, usađenih kulturoloških programa, a ne po tihom glasu svoje duše.
"Krivi smjer" na tvom osobnom Putu.
Koliko je samo ljudi nesretno svojim poslom,... pa čak i kad sretnim odabirom posla na drugoj strani izgara za ne dočekanim priznanjem svoga rada... Kad se ništa ne desi, klone. Jer ništa se izvanjski ne može ni desiti, što sam samcat ne promjeni. Kao što motor koji ne puniš uljem, zariba, stane, izgori. Dok je našemu unutarnjem motoru potrebno samo da 'dahne dušom', da čuje i osjeti najdublji glas svoje duše.
Puno puta se identificiramo s poslom, i kad se 'sruši slika' ostajemo u praznom hodu na koji još nismo nalijepili novu identifikaciju. Tko smo? Pitanje kojemu slijedimo cijeli svoj život. Na koje već i znamo odgovor ali u nekim životnim situacijama, kad nam se dešavaju osobni smakovi svijeta, postavljeni smo pred ponovo preispitivanje. Gubitak posla, razvod, bolesti, sve ono što nas pretrese, uzdrma, ... kad se kula koju smo gradili uruši, tad je vrijeme promjene. Ne, jer bi sami željeli, već nas život baca. Plivati! Ali u kojem smjeru?!





Ima jedno pleme, koje u svom jeziku nema riječi lijevo, desno. Prostor određuje smjerovima sjever, jug, istok, zapad. Kreni prema jugu, kuhinja je istočno, kupatilo zapadno. Bože, kako lijep jezik! U svakom trenutku znaš gdje se nalaziš, orijentiran u prostoru života svog, te kamo moraš usmjeriti svoj naredni korak. Znaš li u kojem smjeru ideš?!

Sjećam se svojih sretnih trenutaka. Najviše puta bijahu povezani s jugom, smjer jugo istok. Sjever me je rastuživao, iako mi je nudio dobar život. Na njega naviknuta. Odrasla i odgojena u duhu - »priden«. Kad osvijestih da mi ne čini dobro, pokušah ga smanjiti, umanjiti, promijeniti ili bar malo omiliti. Možda, zamijeniti ga s »pomalo« i »vrag odnija prišu«. Koji divan, divan jezik! Mediteranski milje, opušteno uživanje u životu. Pokušah, životni izlet prema jugu. Radeći u Dalmaciji pokušala sam uloviti ritam. Vručina zaista čini svoje. Podneblje i druga kultura je svaki put izazivalo usađeni austrougarski program. Osvijetlilo ga je u svoj njegovoj punoći i klesalo, prilagođavalo, oblikovalo, ... Ipak, vratih se. Bijah drukčija, polovna. Ni tu, ni tamo. Na pola puta, ni posve »pridna«, ni posve »pomalo«, iako se činilo da sam uhvatila dobar ritam, obadvoje u omjeru. Ali, ... Pritisak podneblja, usađena struktura vremena. Ne možeš pobjeći 'mjestu rođenja', ne možeš pobjeći sebi.
Sjećam se dana selidbe, otac mi reče – gdje god odeš, idu s tobom i tvoji problemi. Neće biti isti ali bit će. Sebe uvijek nosiš sa sobom.
Na vlastitoj koži sam osjetila istinitost. Sebe nosimo, od sebe ne možemo. Tad ustanovih kako je važno poznati sebe, svoje danosti i mogućnosti te moguće smetnje. Prepoznati vlastite programe, razlike i sličnosti spram drugih ljudi. Iskopati usađene riječi koje nas tjeraju prema određenom smjeru. Jer nije toliko važno gdje i u kojim okolnostima si rođen (iako i to ostavlja određen trag), već su puno važnija ona pitanja koja te na tom Putu stalno prate - tko si i kamo ideš? Pitanje životnog osobnog putovanja.

Uz Miru sam se učila tko sam, uz nju sam mogla i svoj kompas naravnati. U tišini njene male kuhinjice i balkona punog cvijeća, mentalno daleko od vanjskog svijeta, bez buke telefona, interneta i ostalih stvari koje su remetile prirodni tok naših duša, mogle smo pričati, sanjati razmišljati, snovati, ... mogle smo udahnuti svojom dušom. Da, nije važno gdje se rodiš, već s kim i kamo ideš.

Ponovno poravnavam svoj kompas, prema osjetljivoj igli svoje duše.



- 17:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #