Šutnja je u kurcu, a ne zlato

nedjelja, 31.03.2013.

Najteža stvar pri početku pisanja je odabir naslova. Naslovi su zajebana stvar, moraju odražavati duh teksta, njegovu bit, a opet biti dovoljno upečatljivi da nadagnaju (da, nadagnaju…) ljude da se potrude pročitati tekst do kraja, što u mom slučaju često znači gomilu teksta koju u normalnim uvjetima nitko ne bi htio proći svojevoljno. Ovaj tekst je pogotovo takav s obzirom da je na ovom paučinom pokrivenom blogu već odavno prošlo vrijeme za intermezzo tekst nevezan za moje psihološke žalopojke sebi samom, no i tako mi se već dulje vrijeme čini da ove tekstove uglavnom pišem zbog sebe, koristeći bespuća interneta kao svog osobnog psihijatra i best frienda, s obzirom da s istim ne kontaktiram već neko vrijeme, a ostatak ekipe ne želim tlačiti (više nego inače) ako baš ne moram.

Kad smo već kod strukture teksta, uvodni odlomak se obično koristi za skraćenu verziju tematike, pa sam se tako već dotakao dvije teme koje svakako spadaju u smisao naslova, a i prokleto mi idu na živce. Suvišno je pisati o gubitku inspiracije i bezvoljnosti, pošto o tome već vrapci na blogovima pjevaju, a i sam sam sebe tlačio takvim napisima sasvim dovoljno, dok su neke životne neminovnosti dovele do prijateljske šutnje koja je tužna, ali ne i namjerna. A tu je i šutnja iz smjera preko granice, što zvuči samoobjašnjavajuće, iako ne i opravdivo s obzirom na medij u kojem se oboje nalazimo kod kuće, ali (opet ali) se i to može poprilično zdravorazumski objasniti, pogotovo jedinicom prostor-vremena koje nas dijeli i koja se konačno pobrinula da prestanem razbijati glavu oko nerješivih zagonetki, iako me povremeno, mada sve rjeđe, kopka kao lijeni rudar negdje u lijevoj polovici prsnog koša. Prešućujem svakodnevno dosta toga, makar sam svjestan koliko nakupljanje tereta bez učinkovitog sustava odvoza istog može biti opasno, ali mi za sada još povremeni napadi spisateljstva ili air guitara na neku totalno epsku stvar pružaju prilike za ispucavanje dovoljne količine energije da spriječim efekt ekspres lonca koji bi se vjerojatno manifestirao u obliku manjeg živčanog sloma, vjerojatno na nekom javnom mjestu i u najgoroj mogućoj situaciji s obzirom na to koliki sam baksuz. Već sam magistrirao na učinkovitom damage controlu po tim pitanjima, no baš kad sam pomislio da je ekvilibrij postignut i zacementiran, opet sam se dočekao u zasjedi i našao novu kilažu za prevaljivanje jezičca na vagi i glavobolju ekipi za odvoz. Opet. I opet mi to nije trebalo…

Ima još „opet“ za iskoristiti u toku ovog teksta, pogotovo zbog toga što se u ovoj situaciji radi o blatantnom primjeru šutnje, čak do te mjere da to sam sebi nisam htio reći neko vrijeme, zatomivši već jednom eskalaciju, makar sam znao da riskiram katatonično stanje… a sad je kasno i da pokušam. Kako se prekida šutnja? Ne zbilja, treba mi savjet jer sam potpuna neznalica po tom pitanju, a pogotovo jer sam svjestan da su šanse uvjerljivo protiv mene i da je sudbina predvidjela hendikep u okladi za lošiju varijantu. Ako je tko kockarski raspoložen, može komotno uplatiti, mislim da je tip na mjestu... Još k tome, opet ciljam previsoko i polako padam s te visine (što je vrhunski ironična analogija, btw.), iako sam u pokušavanju kopkanja po dugoročnoj memoriji shvatio da sam u situaciji u kojoj jako dugo nisam bio, a svojedobno sam po prvi puta krenuo po prave pisati zbog jedne slične. Uz to, rizik prelaženja preko te barijere u jednom od „idem, pa kud puklo“ trenutaka je prevelik da bi si ga svjesno dopustio, a s obzirom da sam uglavnom neprekidno svjestan svega, zaključak je poprilično očit.

Ah da, zaključci. Ne volim taj dio teksta, jer bi tu, kao, trebao biti pametan i opravdati svoju reputaciju, uglavnom temeljenu na prodavanju pameti drugima. Dedukcija je najmanji problem kad imaš par informacija i trebaš ih povezati, problem nastaje kada su informacije mutne i kontradiktorne, a odlučujem o stvarima koje mi se čine nevjerojatno bitne, iako su vjerojatno daleko od toga, tek možda simpatične sa stajališta promatrača. O stajalištima mog razloga za šutnju ne želim, jer bi me ona najvjerojatnije spustila na zemlju brzinom koju moj pulu-autizam ne bi mogao procesuirati, a naknadni pokušaj damage controla ubio u pojam.

Nah, brijem da ću ovaj puta namjerno prešutjeti, makar ne zaradio na porastu tečaja zlata. Nekada je bolje ne pretjerivati sa izazivanjem sreće, a možda mi se sudbina u međuvremenu odluči iskupiti za sustavno trollanje na koje sam već otupio pomalo. Sad sam taman dovoljno prodrman da sa smijem sam sebi… Još se kreće i još sam živ, makar često tvrdio suprotno.

Aj, bar nešto.

Soundtrack teksta:
Karnivool – Change pt. 2, pogotovo onaj dio di veli „So people tell me you need a waking day to fall asleep“.

Krajnje prigodno, i za mene i za ovu o kojoj šutim.

- 04:24| 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog kao blog, trabunjanja jednog cinika, poluhipohondra i wannabe autista... Ako ste slučajno nabasali na njega, znaći da vam vjerojatno trpi privatni život izvan sobe s kompjuterom. Dobro došli onda! cool

Preporuke

Ja sam vrijeme koje udišem
Fantastičan i po svemu svjež blog, filozofsko-pjesničke prirode. Kliknite i uživajte.

Pogled u leđa.
Kupljen sam prvim postom... Od opisa autorice, preko stila, pa do sjetnog noir layouta, sve je pogođeno za kasnonoćno čitanje. Dakako, ja ipak nikad ne čitam preko dana, ali opet - ni ne čitam ono što nije vrijedno čitanja...

Pokušaj br. 1

nedjelja, 31.03.2013.