Pokušaj br. 1

petak, 06.02.2009.

11 čekaonica

Razmišljajući o naslovu nove pričice, nekako mi se prirodno nametnuo broj 11. Velika većina brojeva do 20 je već potpuno iskližeizirana, od Biblije do hollywoodskih horrora, ali svi nekako preskaću broj 11, pa sam mu odlučio odati priznanje kao sasvim nebulozno random broju koji nije daleko od istine...

Ne znam da li ste ikada izgubili dokument? Za vaše dobro, duševni mir ukućana i iz čisto altruističkih pobuda, u skladu sa konvencijama UNa protiv mučenja i zlostavljanja ljudi, nadam se da niste. Isto se može primjeniti i na izradu dokumenata, ali s obzirom da je kod gubitka prisutan i korak više, mislim da zaslužuje mjesto između uranjanja u izmet i vječnosti u plamenu u nekom od unutarnih krugova pakla. Dakako, veliki dio odgovornosti za broj laganih infarkta i moždanih udara pri gubicima dokumenata i pomisli na poceduru leži na administraciji sastavljenoj od ljudi koji u svojim osobama sadrže vječnu borbu za prvo mjesto između lijenosti i nesposobnosti, a uglavnom ih karakterizira nedostatak osnovne inteligencije, koju su izgubili putem, lupajući žigove na nekoliko milijardi beznačajnih papira, i posjedovanje partijske knjižice, vješto ofarbane u plavo. U takvoj situaciji ne čudi njihovo lobotomirano inzistiranje na proceduri koju ne shvaćaju ni oni koji su ju donijeli, jer je već i maloumnim ljudima postalo jasno da je naše zakonodavstvo u biti jedna neslana šala, gdje je ekipa pod utjecajem jeftine cuge iz zastupničkog birca napisala zafrkantski kvazi-zakon da sjebe kolege, a koja se otela kontroli i postala pravni običaj.

Dakle, kao što to obično biva u mom životu, ni administracija me ne voli, iako sam dijete državnih službenika. Klasičan primjer gdje sam otišao dignuti putovnicu na dan puta i saznao da se prvi puta u povijesti Republike Hrvatske pokvario jedini stroj koji ih izrađuje, to i dokazuje. Netko gore je odlučio provući me kroz apsolutno sve i jedan detaljni problem suvremenog života, do trenutka kada u maniri viteza osvetnika uletim u lokalni ured Zavoda za zdravstveno osiguranje ili zgradu županije, te mahnitim potezima nekog oštrog predmeta obezglavim gomilu službenika, vičući "Sloboda! Sloboda! Dajte nam slobodu!!".

I dogodi se eto da sam negdje pri selidbi izgubio radnu knjižicu... To ne zvući kao nešto bitno, te nisam ni slutio da će sljedećih mjesec dana moje srpljenje ozbiljno doći na kušnju i da će mi nekoliko puta skoro pobjeći komentar tipa: „Znate kamo si možete gurnut taj papir...“. Prvi potez je bio dolazak do Zavoda za zapošljavanje. Začudo uljudna gospođa me odmah otpilila i poslala u županiju, di se kao nalazi mjesto za izdavanje dotičnog dokumenta. I ništa, ne budi lijen, odem ja do tamo, čekam pol sata u čekaonici i na kraju dođem na red. Pokucam nježno na vrata i skrušeno uđem u ured te objasnim gospođi koja je listala po planini nekih papira zašto sam došao. Ženska me pogleda mješavinom začuđenog i nezainteresiranog pogleda i iritantno ravnim glasom počne prebrzo nabrajati soma dokumenata koje moram dofurati sa sobom. Pošto ih pol nisam pohvatao, prekinem ju i krenem zapisivati. Ženska me ponovno pogleda, u stilu „Nisam ti ja kriva što si tak spor, daj bježi niži obliku života, imam važnijeg posla od tebe...“, na što sam samo stisnuo zube, nasmijao se i brže-bolje spremio olovku u fascikl prije nego pokušam onaj Jockerov trik iz najnovijeg Batmana. Sljedećih dana sam redom – kopao po svim ladicama u kući, pokušavajući naći svoju domovnicu, koja je bila baš na dnu one ladice koju sam zadnju pretražio; onda sam isto ponovio sa svojim svjedodžbama, ali s tim da uopće nisu bile u ladici, već u nekom starom ruksaku u fasciklu na kraju ormara; onda sam jedan dan lagano potrošio 35 kn na rodni list, dabog da se onom ko je izmislio princip tromjesečne valjanosti tog dokumenta zaljepio biljeg za oko. Konačno sam se pojavio gore u uredu sa svim dokumentima i slavodobitno ih pružio ženskoj, razmišljajući pri tom koliko drveća umre za bezveze u tvornicama papira, s obzirom da npr. osobnu iskaznicu, koja je obavezna pri izradi radne knjižice, i tako ne mogu imati bez da sam nekome već donio rodni list i domovnicu, a na njoj pišu apsolutno svi relevanti podaci. Ženska sve skupi kod sebe, a onda mi vrati obrazac za prijavu i bez upozorenja počne diktirati nekakvu nadopunu. Nakon 2 minute mahnitog pisanja po kućici predviđenoj za 2 riječi, a u koju sam morao smjestiti UR broj, klasu, puni naziv dokumenta i mjesto i datum izdavanja (i tako 4 puta), predam joj nazad prijavu, misleći pri tom što da joj prvo bacim u glavu ak mi veli da sam nešto pogrešno napisao. Saznao sam još i da moram u Pošti poslati poštansku uputnicu Narodnim novinama za odjavu tog kina, pa sam se zaletio preko ceste i stao u još jedan red. Ovaj je bio ogroman i pun penzionera. Mičući se tako brzinom od 2 metra na sat u zagušljivoj sterilnoj prostoriji, uz zvukove stereo štambilja, kojima su dvije službenice ljutito mlatile po kovertama s oznakama HZZOa koje su u hrpetinama ležale svuda oko njih, pogledam na sat i skužim da ženska u županiji radi još samo 10 minuta i da moram donesti potvrdu uplate prije kraja radnog vremena. Kada sam 7 minuta nakon toga konačno došao na red, odahnuo sam, sretno prestupio žutu liniju obveznog razmaka i objasnio što trebam.

- Sinko.... – veli ženska za šalterom – To moraš prvo kupiti, pa ispuniti, pa onda uplatiti.

- Sam malo... – zbunjeno ću ja – Pa zar se to ne kupuje ovdje, u Pošti?

- Da, kupuje, ali za onim tamo šalterom. – veli ženska i prstom pokaže na šalter do sebe. Odjednom mi je naglo sinuo odgovor čemu služi staklo na šalteru između mušterija i službenika. Nadam se za njihovo dobro da je otporno na metke.

Ljutito sam napravio dva mala koraka i stao pred susjedni šalter, gledajući uokolo pogledom serijskog ubojice. Na svoje zaprepaštenje, s druge strane stakla je bila jedna od onih ženski sa štambiljem, koju je moje pojavljivanje pred šalterom zaustavilo između dva udarca. Ono što je bilo scary je što je i ona mene gledala pogledom serijskog ubojice, držeći štambilj u ruci iznad glave. Odjednom svom snagom derne po koverti, još me gledajući, i baci ju na hrpu sa ostalima u ogromnoj kartonskoj kutiji, kakvih je cijeli skladišni prostor iza nje bio prepun... Tada sam shvatio da je ono staklo za obostranu zaštitu.

- Poštansku uputnicu, molim vas. – velim hladno.

- Trideset i osam lipa... – veli ženska, pružajući mi žuto-zeleni papirić, bez i najmanje promjene zategnutosti ijednog mišića na licu. U ovom trenutku sam skupio svu snagu i koncentraciju da se skuliram, ali sam u glavi već skakao preko šaltera one prve ženske i taman sam joj kretao odgrist neki vitalni organ, iz mlazove krvi koji špricaju po penzićima. Umjesto toga, polako se odšetam do kraja reda koji je već imao pozamašnih 8 metara. Kad sam bio negdje kod sredine reda, spazim neku babu koje ja uletila u Poštu i naciljala baš onaj kraći red, na čiji kraj sam išao. Ubrzam korak da ju prestignem, no odjednom ubrza i baba i stane u red pola sekunde prije mene. No dobro, reko, ipak je red još kraći nego ovaj drugi....

Dakako, nisam trebao ni sumnjati da je „kraći“ red prepun debila koji ne znaju uplatiti 100 kuna preko uplatnice, pa sam samo tužno gledao kako ljudi s kraja dužeg reda dolaze na red dok sam ja u sredini svog. Spazih da je torbica one babe otvorena i unutra nosi neki golemi ruž i već sam krenuo uzet ga, pogoditi lika koji oteže na šalteru u sljepoočnicu i okrivit za to babu, kad se sjetim da moram ispuniti ono sranje od papirića. Long story short – na kraju sam došao na red i uhvatio žensku u županiji na odlasku, te podigao konačno svoju ganc novu knjižicu.

Ali ne, tu nije bio kraj. Valjalo je još upisati staž u nju. E sad. Konačno sam sam sebe nagovorio da odem u Zavod za mirovinsko i raspitam se kak to šljaka. Tamo sam dakako opet naletio na red, prije toga gotovo slomivši kralješnicu zbog klizavih stepenica. Potpuno mokar zbog kiše i žestoko mrzovoljan, dođem na red i priupitam što mi treba za upis staža. Ona mi pruži obrazac. Letimičnim pogledom, odmah mi upadne u oći da je ogromna središnja rubrika ustvari tablica sa kolumnama Ime poslodvca i Od-do datumima radnog odnosa.

- Samo malo gospođo, pa ja sam vama došao da mi to upišete, odkud ja znam datume, kad sam dokument u kojem je to naznačeno izgubio?! – pitam začuđeno. Ženska me gledala potpuno tupim pogledom bez znakova inteligentnog života.

- Ne znam ja gospodine, to je tako... – veli ona, nabravši obrve. Zaustim nešto, ali sam se ipak suzdržao i otišao.

Sutradan sam nazvao kolegicu sa nekadašnjeg posla i saznao datum, te sam se slavodobitno vratio u mirovinski. Ponovno čekajući u redu, ponovno pokisao i ponovno mrzovoljan, dođem na red, predam napol mokri zgužvani obrazac i nasmijem se kiselo. Ženska ga primi, uzme radnu knjižicu i da mi neku potvrdu, te veli da se vratim za tjedan dana. Nisam htio razmišljati zašto opće s mojom knjižicom tjedan dana, ali bez snage za svađu, okrenuo sam se i otišao.

Nakon tjedan dana sam ponovno stao u red u mirovinsko, samo ovaj puta barem nije padala kiša. Kad sam došao na red, saznao sam da je knjižica u Zgrebu i da će proći još tjedan dana prije nego ju dobijem.

- Sam malo, zašto je u Zagrebu, pa jel ne možete vi to napisato, to je onak samo jedan broj i ime poslodavca?! – gotovo viknem na žensku.

- To vam je tako gospodine, oni moraju to provjerit, pa upisat, pa vratit našoj područnoj službi, pa onda mi vama... – počne ona objašnjavati zamršenu strukturu kruženja dokumenata. Pomislio sam kako bi za to vrijeme već obavio papirologiju za uvoz broda na nuklearni pogon. Izlišno je spominjati kako mi do danas knjižica još nije gotova...

Oko posla koji traje 3 sekunde 20 službenika mora 2 tjedna nešto raditi. I onda se pitaju zašto nam je država u kurcu i zaš niš ne funkcionira... Mislim da se selim u Švedsku i idem raditi kao ulični svirač. Mirovinsko, zdravstveno, zubar i par-sto eura u šeširu. Meni paše.

- 20:24| 2 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Pokušaj br. 1

petak, 06.02.2009.

11 čekaonica

Komentari da/ne?

Opis bloga

Preporuke

Ostali linkovi