Ljudi siva lica
|
Ovo sam pronašao na Internetu - kako samoanski poglavica vidi i doživljava našu civilizaciju: “Kada netko kaže “moja glava pripada samo meni i nikome drugome osim meni”, on ispravno kaže i nitko mu ne bi mogao to osporiti. Sve dotle Papalagi (bijelci) i ja mislimo isto. Ali, kada Papalagi kaže “ova palma je moja”, samo zato što raste ispred njegove kolibe, on to kaže kao da ju je on izmislio. Palma ne pripada nikome. Nikome! To je Božja ruka, koja se pruža k nama iz zemlje. Bog ima mnogo ruku. Svako drvo, svaka vlat trave, more i oblaci koji lebde iznad nas, sve su to njegove ruke. U njima možemo uživati, ali ne i reći: “Ova Božja ruka pripada meni i samo meni.” A Papalagi upravo to govore. U našem jeziku lau znači “moje”, ali i “tvoje”. To je skoro jedno te isto. Ali, u jeziku Papalagija teško je naći dvije reči čije se značenje toliko razlikuje, kao što su “moje” i “tvoje”. Kada bi imali makar malo zdravog razuma, Papalagi bi sigurno shvatili da ništa ne možemo zadržati samo za sebe, da pripada samo nama, jer onda, kada naiđu teška vremena, ne bismo imali na što osloniti se. Onda bi počeli shvaćati da je Bog svoju kuću napravio ovako velikom jer je htio da u njoj bude dovoljno mjesta i sreće za sve. Ona je dovoljno velika da u njoj svatko može naći svoje mjesto pod Suncem, svoj komadić sreće, nekoliko palmi i mjesto na koje će moći spustiti svoja stopala. Kako bi Bog ikada mogao zaboraviti na neko svoje dijete? Ipak, mnogi se grozničavo drže tog malog, tananog dijela zemlje koje je Bog odredio za njih. Pošto su ga prestali slušati i počeli izmišljati svoje zakone, Bog je Papalagima poslao mnoge opasnosti koje ugrožavaju njihovu imovinu. Poslao im je sušu i kišu koje pustoše njihovo “moje”. Poslao im je oluju i vatru. A duboko u njihova srca usadio je i ono najgore, strah. Strah je Papalagijev najveći posjed. Njegov san nikada nije miran, jer stalno mora biti na oprezu, da mu netko po noći ne bi oteo sve ono što je nagomilao tijekom dana. Njegove ruke i čula stalno su zauzeti čuvanjem tog blaga. A to blago mu se danju i noću smije u lice, govori mu da je ukradeno od Boga, kinji ga i stalno mu donosi nevolje. Ali, Bog je za Papalagije smislio i nešto gore od straha. Poslao im je rat između onih koji imaju malo ili nemaju ništa i onih koji imaju mnogo. Ta borba je žestoka i bjesni danju i noću. Ta borba donosi zlo svima i protjeruje svu radost iz života. Oni koji imaju mnogo trebalo bi da daju onima koji nemaju ništa, ali oni to ne žele. Oni koji nemaju ništa žele da dobiju svoj dio, ali ne dobivaju ništa. Često su to oni koji su stigli kasno, kada je sav plijen već bio podjeljen, ili oni koji su bili i suviše trapavi da bi ugrabili nešto za sebe. To što svi oni kradu od Boga, nikoga ne zabrinjava. Braćo! Što biste mislili o onome tko ima veliku kuću, toliko veliku da u nju može stati čitavo samoansko selo, a tko ne bi dopustio putniku da prenoći pod njenim krovom? Šta biste mislili o čovjeku koju u ruci drži čitavu granu banana, a neće dati nijednu čovjeku koji pred njim umire od gladi i moli ga za jedan zalogaj? Vidim kako vam se oči pune gnjevom i čujem kako sa vaših usana teku riječi prezira. Znajte onda da se Papalagi tako ponašaju svakog trenutka, svakog dana. U vrijeme berbe, palma nam nudi svoje lišće i plodove. Papalagi su poput palme koja za svoje lišće i plodove kaže “sve to je samo moje”. Ljudi ne smiju uzeti nijedan njen plod! Kada bi postojalo takvo drvo, kako bi ono ikada moglo donijeti nove plodove? Zato su palme mudrije od Papalagija . Tek poneki odrasli Papalagi može skakati i trčati kao dijete. Kada hodaju, oni vuku svoje noge i tijela kao da stalno nose neki teret. Oni to poriču i kriju svoju slabost govoreći da su trčanje, hrvanje i skakanje ispod dostojanstva ponositog čoveka. Ali, to je samo izgovor, jer njihove kosti brzo postaju teške i krute, a sreća napušta njihove mišiće. Njihov posao ih osuđuje na smrt. Svaki njihov “posao” nosi sa sobom situ (kletvu) koja uništava život. Situ koja im šapuće slatka obećanja, dok u isto vrijeme isisava krv iz njihovih tijela. U Evropi ima više ljudi sa sivim licima, nego drveća na našim ostocima. Razlog tome je što u svom radu ne pronalaze nikakvo zadovoljstvo, što im taj posao proždire svu sreću i ne dopušta da učine bilo šta za sebe, iz čistog zadovoljstva, makar neku sitnicu. Zato u srcima svih Papalagija koji rade tinja mržnja. U njima živi nešto poput okovane životinje, koja se stalno otima, ali koja se ne uspijeva osloboditi. Ispunjeni mržnjom i zavišću, oni stalno uspoređuju svoje poslove. Govore o vrijednim i manje vrijednim poslovima, iako nijedan od tih poslova ne obavlja ništa do kraja. Čovjek nije samo ruka ili noga. On je sve to zajedno. Tek kada sva njegova čula i udovi rade zajedno, njegovo srce može biti zdravo i veselo. Umjesto toga, kod njih je samo jednom dijelu dopušteno da živi, dok sve ostalo ostaje mrtvo. To stvara zbunjene, bolesne i očajne ljude. Život Papalagija koji rade je košmar. Oni to ne shvaćaju i kada bi me mogli čuti što govorim sigurno bi me nazvali budalom, jer sudim nešto o njima, a da nikada nisam imao neki posao, niti jedan jedini dan radio poput nekog Evropljanina. Ali, nijedan Papalagi ne bi nam mogao objasniti zašto bi trebali raditi više nego što to Bog od nas traži, tj. samo onoliko koliko je potrebno da budemo siti, da imamo krov nad glavom i da uživamo u pripremanju gozbi na seoskom trgu. Naš rad nazivaju prostim, a za nas kažu da nam nedostaje trgovačka vještina. Ali, zato svaki pravi muškarac sa našeg otočja obavlja svoj posao sa radošću, nikada s tugom. Kada bi bilo suprotno, ne bi radio uopće. To je ono što nas čini drugačijim od Papalagija. Kada priča o svom poslu Papalagi se uvijek žali, kao da mu neki teret lomi kičmu. Naši mladići odlaze na polja taroa nadpjevavajući se sa djevojkama koje peru svoje suknje u svježem potoku. Veliki Duh sigurno ne želi da naše kose posijede zbog nekog posla, niti da se vučemo okolo poput morskih puževa iz lagune ili da se gegamo kao žabe po suhom. On želi da sve svoje poslove obavljamo ponosno i uspravno, da ostanemo ljudi, sretnih očiju i gipkih udova, zauvijek.” Tuiavii, samoanski poglavica Iz ovoga vidim da smo možda krenuli krivim putem u razvoju naše civilizacije... Jer egoizam je nešto što u toj civilizaciji dominira, iznad svega. Iako se smatramo naprednima, u usporedbi s domorodačkim načinom života, puno toga smo izgubili, a prije svega vezu sa prirodom, s Bogom i između sebe! Osim toga, ovaj jaz se produbljuje sve više, jer centar moći i nagomilanog bogatstva postaje sve jači i svime upravlja, u ime 'svetog privatnog vlasništva'. |
