petak, 30.10.2009.
Ljubavna pjesma
Da mi je moći opisati tren
kad sam te vidjela,
da mi je znati opisati te dobro,
onako kako si izgledao prvi put
kad sam te vidjela...njam
Da mi je još jednom onaj osjećaj tebe
prizvati u misli,da te osjetim,
tvoj pogled da me miluje,
da me grije,ljubi..
tvoj osmjeh da znam opisati,
a ne znam...samo ga osjetim jako u sebi,
još uvijek.
Da mi je bolji pjesnik biti,
ma trebala bi biti najbolji
da prenesem osjećaje dozvane tobom tada.
Da mi je moći pretočiti u riječi
tebe i mene...
petak, 23.10.2009.
Kakav tužan dan
Hladno mi danas
neki vjetrovi hladni grizu
pretvara me čiribu,čiriba
u nešto hladno,ravnodušno,
prtvara me u nešto što nikad bila nisam
postajem ravnodušna ,
drugačija,
Okus kave jutarnje inače raduje me,
danas mi gorka,
nema me danas...kao da nisam ja.
Sjećanja,moja mašta danas ne rade,
moji planovi,nadanja-nema ih danas.
Kakav tužan dan!
Nema suza,
mojih čistača,mojih sluga,
nema ih danas...danas sam sama,
drugačija i prazna.
Kakav tužan dan
subota, 17.10.2009.
Razmišljanja
Traženja ne završavaju nalaskom..
tek počinju
život ne završava smrću
tek počinje..
kažu da je ovo,mislim zemlja,
najbolnije iskustvo..da se može puno naučiti,
više nego drugdje,
u nekim drugim svjetovima.
Kažu da možda živimo dva paralelna svijeta,
kažu da svatko ima svoje srodne duše,
one koje prepoznaju,
one duše koje osjete bliskost,
bez obzira što se nisu prije srele,
kažu da je sve ovo prolazno i da učimo.
kažu da je ovo tunel kroz koji prolazimo
da bi ugledali svjetlost.
To je možda razlog što unatoč tome
što ništa ne fali uvijek nedostaje ono nešto.
razmišljam-sad sam sretna,presretna...
ali uvijek nešto tražim,ispravljam,razmišljam...
i svi drugi na mom putu imaju slične priče-
svi tražimo mir...a samo ga On daje,
samo On
ponedjeljak, 12.10.2009.
Pablo Neruda
Ove noći
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.
Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.
P.S. Pročitala sam super knjigu: "Kradljivica knjiga" Markus Zusak,prekrasna,plakala sam na kraju od spoznaja koje mi je donijela,a ova pjesma mi nekako ide uz nju. Preporučujem knjigu za čitanje,naravno :))
Additional graphics
